Današnjim mladima će, kada zađu u srednje godine, biti gore nego li njihovim roditeljima u njihovim srednjim godinama. Bit će to prva generacija koja će živjeti lošije od generacije roditelja nakon Drugog svjetskog rata.

Ponajviše zbog toga je dr. Vlasta Ilišin današnju mlade nazvala »generacijom osujućenih« prilikom nedavnog predstavljanja istraživanja »Mladi u vremenu krize«.

Ne samo da će današnji mladi živjeti lošije nego li njihovi roditelji i djedovi, nego im, u slučaju da kriza još potraje, prijete i druge opasnosti. Konkretno, roditelji će im moći sve manje pomagati jer se ekonomsko-socijalne zalihe stvarane desetljećima (primjerice u nekretninama ili drugim vrijednostima) tope. 

   No, ta generacija osujućenih, sudeći prema rezultatima istraživanja, daje nadu onima koji već jesu u srednjim ili poznijim godinama i koji bi za svoju generaciju mogli kazati da nije osujećena, ali možda jest izgubljena.

Naime, mladi su neočekivano solidni optimisti. Ilišin je, doduše, to protumačila i kao mogućnost da mladi misle da situacija ne može biti lošija od sadašnje, a po zakonu vjerojatnosti će biti bolja. Takvoj je interpretaciji moguće suprotstaviti tezu da uvijek može biti lošije i da ono mitsko dno koje treba dotaknuti i od kojega se treba odbiti, zapravo ne postoji.

Mladi su istovremeno i realisti, svjesni okružja u kojem žive. Ekonomsko-socijalna sigurnost na prvom je mjestu njihovih profesionalnih aspiracija jer su u samom vrhu tih aspiracija stalan i siguran posao, zapošljavanje i osiguranje egzistencije. 

  Istraživanje je važno i zato jer ruši dojam, kojega se u posljednje vrijeme u medijima nastoji raspiriti, da mladi masovno žele napustiti Hrvatsku i svoju životnu i profesionalnu sreću potražiti negdje drugdje, te da ćemo zbog toga ostati bez mladih, jer ovdje će ostati samo oni koji nemaju kamo otići, a to će biti najneuspješniji od najneuspješnijih.

Dapače, iz istraživanja se može zaključiti ili da je Hrvatska, svim nedaćama, krizama i teškoćama usprkos, postala boljim mjestom za život, ili da inozemstvo više nije nikakva obećana zemlja, nikakav El Dorado.

Istraživanje se, za razliku od medija, ne bavi dojmovima nego nastoji utvrditi neke egzaktne pokazatelje, koliko je to u društvenim istraživanjima moguće. Dakle, 70 posto mladih ne želi iseliti u inozemstvo, nešto više od četvrtine želi, a njih tri posto to ne zna. 

Ako ćemo pravo, riječ je o iznenađujućim brojkama, iznenađujućim u pozitivnom smislu. Na temelju medija zaključak bi bio bitno drugačiji. Podsjetiti valja i na rezultate sličnog istraživanja iz 1999. godine: tada je 61 posto mladih izrazilo želju da napusti Hrvatsku, a toj ideji izričito se protivilo njih samo 18 posto.

Čini se da se, svemu usprkos, u ovih 14 godina ipak ponešto promijenilo na bolje u Hrvatskoj, pa možda i na temelju toga što se promijenilo na gore izvan Hrvatske. A sudeći na temelju samo tog podatka (što jest pomalo pretenciozno i neoprezno), reklo bi se da ova zemlja ipak ima budućnost. Jer, ako se iz ove zemlje masovno ne namjeravaju iseljavati mladi, tko namjerava?