Javnost je proteklih godina obavještavana o brojnim slučajevima ljudi kojima je u ratu u Hrvatskoj neka vojska ubila nekog bliskog i koji su sudskim putem zatražili odštetu. Tu odštetu nisu dobili, ali jesu uplatnice za naknadu sudskih troškova. U pravilu je riječ o starim ljudima, slabog imovnog stanja, pa su se te odštete naplaćivale ovrhama na mirovinama. Te su osobe takvim sudskim odlukama dodatno traumatizirane, o ukidanju takve prakse naveliko se raspravlja godinama, za to se založio i predsjednik Ivo Josipović. No, u slučaju brata i sestre Ivančić iz Daruvara država je otišla mnogo, mnogo dalje, stigla je na poljane kojima suvereno vlada duh proze Franza Kafke. Njihovog oca smaknuli su u travnju 1994. godine pripadnici srpskih paravojnih postrojbi koji danas mirno žive u Srbiji. Poimence se zna koga se sumnjiči za počinjeni zločin, a odgovor na pitanje hoće li te osobe koje članovi obitelji žrtava sumnjiče ikada postati optuženi, a možda i osuđeni možda zna Državno odvjetništvo. 

 Ivančići su zatražili odštetu za ubijenog oca i sud im je dosudio 230.000 kuna odštete. Presuda je bila prvostupanjska, odšteta je isplaćena. A onda je uslijedila žalba i odluka Vrhovnog suda. On je zaključio da Ivančići nemaju pravo na odštetu, da isplaćenu svotu moraju vratiti, svota je podebljana s dodatnih 200.000 kuna u što ulaze kamate, sudski troškovi i revizijski postupak Vrhovnog suda koji je koštao čak 55.000 kuna. Ivančići ne samo da neće dobiti nikakvu odštetu za ubijenoga oca, nego će zbog toga što im je otac ubijen, a oni su se drznuli tražiti odštetu, napuniti proračun i temeljito isprazniti svoje bankovne račune. Od Štefanije Dželalije, kćeri ubijenoga, država se već naplatila. Ona je obrtnica, pa to s ovrhom državi nije išlo teško. S Krešimirom Ivančićem, inače dragovoljcem Domovinskog rata i predsjednikom daruvarske Hvidre, stvari državi idu nešto teže. Pruža čovjek otpor sistemu, ali će ipak morati dignuti kredit i namiriti državu. 

 Cijeli je slučaj Ivančić, prema sada poznatom stanju stvari, naprosto ogavan. Država, a u ovom slučaju riječ je o onoj grani koju nazivamo pravosuđem, bi bila poštenija i pravednija da je Ivančiću i njemu sličnima jasno kazala da ne dolaze na sudove s takvim zahtjevima jer im novaca, ni bilo kakve druge odštete, nikada neće dati. Ne bi ljudi imali dodatnih troškova, ne bi si priuštili dodatnu patnju i psihičku traumu. Pravosuđe bi se prema obiteljima žrtava odnosilo nehajno, što je mnogo bolje nego da se prema njima odnosi cinično. Cinizam države, jer pravosuđe jest država, Vrhovni i Ustavni sud jesu država, mogao se spriječiti samo da je taj dio države imao malo zdrave pameti kad već nema sućuti. Cinizam bi bio izbjegnut da je prvostupanjskom presudom određeno da se novac može isplatiti tek nakon pravomoćne presude. U slučaju Ivančića pravosudni dio države ponašao se točno onako kako se u slučaju Dajla ponašao izvršni dio države: evo vama nešto na temelju propisa, pa kad se to nešto preuzme, hajde vi to sad nama vratite nazad i to s kamatom, sudskim i revizijskim troškovima. To se zove vježbanje bezakonja.