U strogo hijerarhiziranim institucijama često vrijedi pravilo da oni koji nisu na vrhu ne samo slijede nego i oponašaju onoga koji jest na vrhu. U Katoličkoj crkvi dogodila se neočekivana promjena na vrhu i odnedavna je na njenu čelu papa Franjo, čovjek koji po svemu sudeći inzistira na materijalnoj skromnosti.

Franjo stvara dojam, posebno u usporedbi sa zatečenim stanjem u Vatikanu, da je riječ gotovo o asketu koji za ovozemaljska materijalna blaga uopće ne haje. 

To ritualno oponašanje neupitnog vođe (a papa takav za kardinale jest, barem u javnosti oni ne propituju njegovo djelovanje) vidljivo je i iz uskrsne poruke nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanić.

Više puta se pozvao na papu Franju i njegova javna obraćanja koja je imao otkako je zasjeo na Petrovu stolicu, čime je samo nastavio uobičajenu praksu na liniji katoličkocrkvene subordinacije.

Za glavni motiv svoje uskrsne poruke izabrao je Sv. Josipa i njegovu funkciju čuvara i zaštitnika u Katoličkoj crkvi, a upravo su Sv. Josip i njegova funkcija čuvara i zaštitnika bili glavni motiv mise ustoličenja pape Franje. 

No, kako će se Crkva, odnosno svećenici i redovnici, nositi s papom Franjom tek ćemo vidjeti. Ovo sa Sv. Josipom i njegovom funkcijom bilo je lako. Pravi test bit će odnos prema ovosvjetovnom materijalnom blagu i blagostanju.

Franjo je u tome dosad otišao toliko daleko da se zasad odbija preseliti iz skromnom apartmana u Gostinjcu sv. Marte u Apostolsku palaču u kojoj pape u posljednjih 110 godina imaju svoje mnogo raskošnije i udobnije apartmane i svu potrebnu poslugu.

Odnos prema materijalnom bit će doista velik test za Katoličku crkvu, pa tako i za Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Ona je u posljednjih više od deset godina učestalo prozivana za bespotrebnu raskoš (pa čak i kad te bespotrebne raskoši doista nema), rasipanje novaca, život na visokoj nozi i, u konačnici, nedovoljno skrbi za siromahe. 

Franjo inzistira na Crkvi siromašnih, ne zato što svećenici i redovnici moraju živjeti u bijedi, nego zato da bi što je moguće više materijalnog blaga kojim raspolaže Crkva mogla preusmjeriti ne bi li pomagala siromašnima.

On zapravo zahtjeva bogatu Crkvu, jer samo bogati mogu pomagati siromasima, ali se protivi tome da to materijalno blago ostaje na crkvenim računima ili bude preliveno u nečije, ne nužno crkvene, džepove.

Skrb za siromahe nije jedino poslanje Crkve, nije čak ni temeljno, to je spasenje duše, ali ta se duša mnogo lakše spašava čine li se dobra i Bogu ugodna djela. Taj će test za Katoličku crkvu, pa tako i Katoličku crkvu u Hrvatskoj biti ozbiljan test i stoga što će tim testom ona, kao institucionalizirana religija, odgovarati na pitanje koliko je duboko ona sama kristijanizirana.

Sama Europa nikad nije dubinski kristijanizirana i ona je, kako se lijepo objašnjava u filmu »Kum 3« kristijanizirana poput oblutka u kamenu. Vlažan je izvana, ali suh iznutra. 

Verbalno slijeđenje i oponašanje pape Franje neće biti teško, kao što verbalno slijeđenje i oponašenje i inače nije teško. S djelatnim bi moglo biti velikih problema, a u tom slučaju valja imati na umu da je Bergoglio isusovac i da će inzistirati, ako na ničem drugom, redu i disciplini.