Platforma 112 uputila je, svojim Izvještajem o radu Vlade na ispunjavanju zahtjeva Platforme 112, navodno oštru kritiku. Riječi nisu bile lake, a vjerovati je ni olako izrečene. Vlada je prozvana za nekonzistentnost, a poručeno joj je i da luta. Što se lutalaštva Vlade tiče, kada je riječ o njenim ekonomskim mjerama, s takvom se ocjenom zasad doista nije teško složiti. Vladina ekonomska politika zasad ostavlja dojam kuglice flipera koja je ispucana pa sad nekontrolirano udara u svašta, ponešto upali, ponešto ugasi, a nikako da ju se stavi pod kontrolu. No, Platforma 112 ne bavi se ekonomskom politikom Vlade (tek ju rubno dotiče) nego bogatim nasljeđem Poglavlja 23. 

  Pročita li se pedantnije iscrpan Izvještaj kojega je Platforma 112 podastrla javnosti, Vlada zapravo i nema čime biti posebno nezadovoljna. Cijeli izvještaj, bez obzira na niz kritika, zvuči mnogo bolje nego ocjena o nekonzistentnosti i lutanju. Vlada je za ponešto pohvaljena kako u Izvještaju tako i na konferenciji za novinare. Lista zapravo i nije tako kratka: novi Zakon o pravu na pristup informacijama, zaživljavanje Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, početak uređenja Registra birača, početak obrazovanja za demokratsko građnstvo, rješavanje krize upravljanja na HRT-u, otvaranja Sabora prema građanima, Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, jamčenje biračkog prava svim osobama lišenim poslovne sposobnosti… 

 Negativna lista nije ništa kraća, dapače: siromašnima je i dalje teško pristupačna besplatna pravna pomoć, povratak stagnira, nema pomaka u zapošljavanju nacionalnih manjina, nije pokrenuta reforma javne uprave, vlast je nedovoljno spremna i sposobna za reforme koje će obnoviti demokraciju i vladavinu prava… Dio problema s negativne liste je praktično nerješiv (ili je trajno nezadovoljavajuće riješen). Primjerice, povratak je praktično gotov i iluzorno je očekivati intenziviranje povratka 18 godina nakon rata. Nije riječ o pravednosti nego o stanju fakata. Nekonzistentnost se možda najbolje očituje u, s jedne strane povećanoj transparentnosti, i, s druge strane, gotovo pa švercanju Zakona o strateškim investicijskim projektima koji bi mogao biti rasadnik netransparentnosti. 

  U svemu tome valja imati na umu da Platforma 112, koja okuplja 69 relevantnih nevladinih organizacija iz različitih područja, prati kako Vlada ispunjava njihove zahtjeve koje su formulirali u vrijeme predizborne kampanje 2011. godine, a ne kako Vlada ostvaruje svoj program. 

 No, osim Vlade, problema s konzistencijom ima i Platforma 112. Za Vladu je rečeno da u području ljudskih prava napravila neke važne iskorake, a od Vlade je zatražen zaokret prema demokraciji (?) i vladavini prava. Dakle, prvo je Vlada barem dijelom vozila u dobrom smjeru, a onda treba napraviti zaokret, a to je tek jedna od nelogičnosti u izvještaju. Prirodno je stanje stvari za nevladine organizacije da budu nezadovoljne i da kritiziraju svaku vlast. U suprotnom gube razlog svog postojanja. Međutim, jedini adut kojim nevladine organizacije raspolažu je vjerodostojnost i s njom se ne valja poigravati jer nekonzistencija dugoročno može rastočiti svačiju vjerodostojnost.