Kako je i red u Hrvatskoj se teško može o nečemu smireno raspravljati. Ovom zgodom riječ je o prijedlogu Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske.

U dijelu javnosti taj je prijedlog zakona dočekan s golemim podozrenjem. To je podozrenje uvelike izazvala sama Vlada, posebno Ministarstvo gospodarstva, počinivši, košarkaškim rječnikom kazano, niz grešaka u koracima.

Tog zakona nema u Planu normativne aktivnosti za 2013. godinu koji je objavljen u Narodnim novinama 27. prosinca 2012. Dakle, koncem prošle godine Vlada uopće nije znala da će raditi na tom zakonu, a već 15. siječnja ove godine Ministarstvo ga upućuje u javnu raspravu.

Logično je pitanje: kako to da Vlada nije znala da će raditi na tom zakonu, a ako doista nije znala da će na njemu raditi onda Vlada naprosto loše planira vlastite normativne aktivnosti jer kako to da zakon koji u nazivu ima nešto strateško nastaje tako naprečac.

U samoj je raspravi štošta rečeno, poznato je tko se protivi zakonu, poznato je tko ga podržava, poznato je i tko nema definiran stav. U toj se raspravi mogu čuti važne primjedbe, ali kako je i red one su zaglušene tvrdnjom da će Vlada rasprodati naše šume, vode, zemlju, more, sve s pripadajućim cestama.

Od svih mogućih nedostataka prijedloga zakona ovom se zgodom vrijedi pozabaviti ozbiljnom demokratskom nedostatnošću, još jednom greškom u koracima, još nečim što budi sumnju u inače legitiman (i poželjan) cilj Vlade da privuče investicije i da se stvore uvjeti za njihovu realizaciju, ispunjavaju li sve zakonske uvjete, u razumnom roku.

Dva su ključna problema u tome Odluka o proglašenju strateškog projekta (nju donosi Vlada) i Povjerenstvo koje tu Odluku predlaže Vladi. Odluka se objavljuje u Narodnim novinama, ali se ne objavljuju ključni dijelovi tog dokumenta: dinamika realizacije projekta s dinamikom financiranja i sastav Operativne skupine za ostvarenje projekta. 

  Dakle, koji ljude će konkretno biti zaduženi za realizaciju strateškog projekta i koja će biti njihova konkretna zaduženja javnost, smatra Ministarstvo gospodarstva, ne smije znati.

Na projektima koji će možda biti realizirani na javnim dobrima radit će tajne grupe ljudi. To se zove ludorija.

Povjerenstvo je, pak, koncipirano tako da u njemu mogu biti samo članovi Vlade, a po potrebi i drugi državni dužnosnici i stručnjaci iz reda državnih službenika. To je čvrsto jamstvo da neće biti nikakve kontrole Odluka jer će Vlada u suradnji sa svojim zaposlenicima sama sebi predlagati što da odluči, a riječ je o javnim dobrima koja nisu isključivo vlasništvo Vlade. I to se zove ludorija.

Ako ni zbog čega drugoga, onda nam se barem zbog ova dva razloga valja nadati da je izjava premijera Zorana Milanovića »već sada sam spreman braniti svaki članak tog zakona« samo njegov loš vic. U suprotnom je ludorija.