Povijest je važna sastavnica nacionalističkih programa i djelovanja. Povijest, da ne bi bilo zabune, nije ukupnost svih događaja iz prošlosti, nego bilježenje, opisivanje i interpretiranje pojedinih događaja iz prošlosti koji su važni za neku zajednicu. Zbog toga su tumačenja povijesnih događaja plodno tlo za stvaranje društvenih i političkih bojišta. Da bi se to ostvarilo, povijest se mora nanovo aktualizirati, prošlost mora postati sadašnjost, jer ne postigne li se to, mala je vjerojatnost da će moći biti pretvorena u bojište.

  Posljednjih dana intenzivno svjedočimo povijesti kao ključnoj sastavnici nacionalističkih programa, bez obzira radi li se o mikrorazini poput Gline, ili makrorazine poput planova predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka na temu »što učiniti s poviješću čim dođemo na vlast«. U tako doživljenoj povijest nema prostora za raspravu.

  U Glini potpredsjednik Gradskog vijeća Stjepan Tonković nameće srpskoj zajednici svoju verziju povijesti koja je skandalozna kako po negiranju povijesnih činjenica, tako i po načinu na koji to radi. Na listopadskoj sjednici Gradskog vijeća zamjeniku gradonačelnika Đuri Stojiću objasnio je što se to dogodilo u Glini u ljeto 1941. Prema Tonkoviću u tamošnjoj, danas nepostojećoj, pravoslavnoj crkvi ubijena su samo tri čovjeka, ostali su ubijeni izvan crkve i svi su uredno sahranjeni. To da se nije dogodilo ništa strašno, a jest jer ubijeno je oko 1.000 Srba dovedenih u Glinu na pokrst, za Tonkovića nije bitno, ali jest to da je urednim sahranjivanjem sačuvan komunalni red. Na prosvjedu u srijedu otišao je korak dalje i zaključio da je na mjestu gdje je nekada bila crkva, »bio samo sabirni centar i odavde su ih vodili na stratište«. Njegov je cilj jasan: zabraniti Srbima, ali i drugima, koji žele komemorirati zločin na mjestu na kojem se dogodio, a dodatni argument za to pronalazi u zločinima počinjenim nad Hrvatima Gline i okolice kako nakon završetka Drugog svjetskog rata, tako i u Domovinskom ratu. Ključni dio ipak je njegov listopadski govor u kojem je kazao da će povijest pisati branitelji. Tonkovićev je cilj uspostaviti monopol nad poviješću, kao jedinu povijest uspostaviti onu u kojoj Srbi ni u kojem slučaju ne mogu biti žrtve jer njihovih žrtava prema njemu i nema, ali i povijest u kojoj su Hrvati u svakom slučaju žrtve Srba i to u razdoblju od barem pola stoljeća. Takvim uspostavljanjem jedinog dopuštenog povijesnog kanona, on bi, sudeći prema njegovim izjavama, ostvario svoj politički cilj – ispunjavanje ustavne obveze financiranja nacionalnih manjina, ali s jednom lipom godišnje.

  Predsjednik HDZ-a također je najavio da će uspostaviti povijesni kanon koji je posljedica njegove nacionalističke politike, a tiče se prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Stav o njemu će biti unificiran i taj će stav biti prezentiran u budućim udžbenicima povijesti. Tuđman, odnosno ono što Karamarko naziva tuđmanizmom, će biti uzdignuto na najvišu čast povijesnog oltara (ili žrtvenika), i na neki način zapisano u Ustavu.

  Tonković i Karamarko djeluju na način koji podsjeća na rečenicu Slobodana Miloševića izgovorenu na jednom od mitinga »antibirokratske revolucije« u ljeto 1988. godine. Tada je kazao »na dnevnom redu nije diskusija, na dnevnom redu je istorija«, što u u tadašnjem kontekstu nije značilo ništa drugo nego poziv na konačno rješenje povijesnih pitanja u skladu s njegovom nacionalističkom politikom. A do čega dovode konačna rješenja, valjda ne treba tumačiti.