Odnosi Rusije i zapadnih zemalja zbog krize i rata u Ukrajini i dalje se pogoršavaju, iako to pogoršanje za sada nije verificirano novim sankcijama. Nastavlja se velika partija šaha, a u toj partiji sve je više međusobnog nepovjerenja i straha, ali i oružja. Američka vojska najavila je da će rasporediti još stotinjak tenkova i oklopnih vozila (50 ih je već raspoređeno) u trima baltičkim državama i Poljskoj. Američki vojnici ostat će u tim državama čitave sljedeće godine, što jasno ukazuje na to da nitko ne očekuje poboljšanje odnosa. Dapače, broj američkih vojnika raspoređenih u tim zemljama trebao bi biti povećan i dosegnuti brojku od 4.000. Ne miruje ni Rusija. Ona raspoređuje svoju vojsku duž rusko-ukrajinske granice, a pojačava i svoj vojni angažman na Krimu koji je anektirala u ožujku. Na Krimu će ponovno otvoriti proturaketnu stanicu, jača protuzrakoplovnu obranu, poslala je 14 borbenih zrakoplova u tamošnju zrakoplovnu bazu, a najavila je i ulaganje od 1,75 milijardi eura u Crnomorsku flotu.

   Odmjeravanje snaga u partiji šaha odvija se i na drugim područjima. Rusija je na granici blokirala litavska vozila i proizvode, a logistika i usluge prijevoza za trgovinu s Rusijom iznimno su ekonomski važni za tu baltičku državu. Stavljanjem u funkciju svog terminala za ukapljeni naftni plin Litva je prestala biti ovisna o uvozu tog energenta iz Rusije, što sigurno nije naišlo na oduševljenje u Moskvi. Osim toga, Litva je obećala poslati vojnu pomoć Ukrajini, a predsjednica Dalia Gribauskaite Rusiju je nazvala terorističkom državom. Nakon toga uslijedila je blokada kamionskog prijevoza.

   Svatko odigrava svoje adute. Rezultat proruske pobune na istoku Ukrajine je i golemi nedostatak ugljena za ukrajinske termoelektrane. Ne bi li dodatno napakostila Ukrajini, Rusija je prestala isporučivati ugljen toj zemlji. Ukrajinska strana tvrdi da nije primila nikakvu obavijest o odgodi ili obustavi isporuke. Sve navedeno zbilo se u posljednjih nekoliko dana, sve to su jasni znaci zaoštravanja hladnog mira. Tome treba pridodati i nedavnu izjavu ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka koji je izjavio da je njegova zemlja spremna na opći rat. Što to doista znači, valjda nikada nećemo doznati. No, pitanje je je li takvu izjavu Porošenko dao potpuno samostalno ili je, možda, dobio garancije jasne vojne pomoći (ne u smisli slanja trupa) zapadnih zemalja u slučaju da doista izbije »opći rat«.

   Europska unija i SAD odlučili su se za politiku sankcija protiv Rusije. Već iz toga se može zaključiti da ne očekuju da će spor biti razriješen u kratkom roku. Naprosto, u naravi politike sankcija je djelovanje na duži rok. Zapadne zemlje, posebno one koje su u NATO-u, tvrde da je ukrajinska kriza stvorila novo i snažno jedinstvo unutar Saveza. Sudeći prema pojedinim izjavama upravo je to snažno jedinstvo na kušnji i naziru se ozbiljne pukotine. Službeni je stav i čelnika NATO-a i Sjedinjenih Država da Ukrajina može postati članicom Saveza ispuni li sve uvjete. Službeni, javno izrečeni stav njemačkog ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeira je da NATO s Ukrajinom treba graditi partnerske odnose, a da za tu državu zapravo nema mjesta u članstvu Saveza. Svi u sukobu sve više naliče na ovnove na brvnu: nitko nema namjeru ni popustiti niti odustati, a nitko za sada nije dovoljno jak da drugoga zbaci s brvna, što znači da bi taj sukob mogao trajati unedogled.