Šešelju sloboda, Haagu sramota, žrtvama prezir

Opća praksa Tihomira Ponoša

Tihomir Ponoš

Foto Reuters

Foto Reuters

Najgore u svemu tome jest to što je vlastitim pristupom suđenju Haški sud obezvrijedio ono što mu je u opisu posla: barem nekakva pravosudna satisfakcija žrtvama



Predsjednik Srpske radikalne stranke, četnički vojvoda i neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj pušten je na slobodu iz humanitarnih razloga. Iza tog »humanitarnog razloga« je metastazirani karcinom. Puštanje Šešelja na slobodu najveća je sramota koju je sebi samome priuštio Haški sud. Šešelj je optužen za ratne zločine počinjene nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Sudu se predao 2003. godine i nakon 11,5 godina pušten je na slobodu, a da mu nije izrečena ni prvostupanjska presuda.


   Za što je sve Šešelj optužen navodi se u optužnici, a osim njegovih zlodjela valja se prisjetiti i njegovih riječi. Nećemo ništa citirati, tek se valja prisjetiti da je predlagao nov način uporabe pribora za jelo kako bi se ubijali oni koji njemu nisu etnički prihvatljivi. Nećemo se ovom zgodom baviti ni njegovom političkom karijerom, ni s njegove četiri predsjedničke kandidature, ni onom kada je dobio oko 100.000 glasova, ni onom kada je dobio 11 puta više glasova. Zapravo ćemo se pozabaviti Haškim sudom i suđenjem Šešelju. Nešto što se naziva idiotizmom ljudskih prava nalaže da svatko, ma koliko teške zločine počinio i ma koliko antipatičan bio, ima temeljna ljudska prava.


   Tako ih ima i Vojislav Šešelj, a jedno od tih prava je pravo na suđenje u razumnom roku. Kada se nekome sudi 11,5 godina, a ne uspije se izreći ni nepravomoćna, prvostupanjska presuda, onda je to ozbiljan slom tog suđenja i ozbiljno narušavanje prava optuženika. Činjenica jest da je tome doprinos dao i sam optuženik svojim ponašenjem i svojim pristupom suđenju, ali odgovornost ipak leži na onima koji sude, a ne na onome kojemu se sudi. Šešelju je takav pristup suđenju (da ne citiramo sve što je izjavljivao, kako je sve opstruirao rad suda, kršio pravila, nepoštovao sud, objavljivao imena zaštićenih svjedoka) itekako odgovarao jer za njega to je primarno bila kazališna pozornica, a on je bio obasjan snažnim reflektorima. Skandalozno dugo suđenje, čini se, nije bilo dovoljno samosramoćenje za Haški sud. Može se to zaključiti iz izdvojenog mišljenja Mandaye Nianga, jedinog suca koji se usprotivio puštanju Šešelja na slobodu. Uglavnom, sadržajem, odnosno obrazloženjem te odluke Haški sud je poništio sve za što se zalagao u sličnim slučajevima, smatra Niang. Porazno je, ali nije daleko od istine ono što je četnički vojvoda zaključio po povratku u Beograd prošle srijede – on je pobijedio Haški sud, samo je trajalo malo duže nego što je očekivao. Ono što nije kazao, jest to da je »pobijedio« uz golemu asistenciju Haškoga suda.   

Najgore u svemu tome jest to što je vlastitim pristupom suđenju Haški sud obezvrijedio ono što mu je u opisu posla: barem nekakva pravosudna satisfakcija žrtvama. Toga nema i to isključivo zato što presuda nije ni izrečena. Da sve bude još gore, po svemu sudeći radi se o politikantstvu Haškoga suda, jer presuda je napisana, samo nije izrečena. Po onome što se zna, može se zaključiti da se je Haški sud između toga da izreče presudu koja bi bila takva da bi Šešelj odmah bio pušten na slobodu jer bi vrijeme provedeno u pritvoru odgovaralo izrečenoj presudi i toga da se prikloni humanitarnim razlozima, odlučio za potonje. Time je Haški sud, barem u tom slučaju, pokazao ono što ni jedan sud nikako ne bi smio – prezir prema žrtvama, jer eventualna oslobađajuća presuda (mogući ishod svakog sudskog postupka) bila bi nepravedna, ali između nepravde i posvemašnjeg prezira manje boli nepravda. Kada se podvuče crta, rezultat je porazan: Šešelju sloboda, Haškom sudu sramota, a žrtvama prezir.




više vijesti