Foto Reuters
Najgore u svemu tome jest to što je vlastitim pristupom suđenju Haški sud obezvrijedio ono što mu je u opisu posla: barem nekakva pravosudna satisfakcija žrtvama
Predsjednik Srpske radikalne stranke, četnički vojvoda i neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj pušten je na slobodu iz humanitarnih razloga. Iza tog »humanitarnog razloga« je metastazirani karcinom. Puštanje Šešelja na slobodu najveća je sramota koju je sebi samome priuštio Haški sud. Šešelj je optužen za ratne zločine počinjene nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Sudu se predao 2003. godine i nakon 11,5 godina pušten je na slobodu, a da mu nije izrečena ni prvostupanjska presuda.
Za što je sve Šešelj optužen navodi se u optužnici, a osim njegovih zlodjela valja se prisjetiti i njegovih riječi. Nećemo ništa citirati, tek se valja prisjetiti da je predlagao nov način uporabe pribora za jelo kako bi se ubijali oni koji njemu nisu etnički prihvatljivi. Nećemo se ovom zgodom baviti ni njegovom političkom karijerom, ni s njegove četiri predsjedničke kandidature, ni onom kada je dobio oko 100.000 glasova, ni onom kada je dobio 11 puta više glasova. Zapravo ćemo se pozabaviti Haškim sudom i suđenjem Šešelju. Nešto što se naziva idiotizmom ljudskih prava nalaže da svatko, ma koliko teške zločine počinio i ma koliko antipatičan bio, ima temeljna ljudska prava.
Najgore u svemu tome jest to što je vlastitim pristupom suđenju Haški sud obezvrijedio ono što mu je u opisu posla: barem nekakva pravosudna satisfakcija žrtvama. Toga nema i to isključivo zato što presuda nije ni izrečena. Da sve bude još gore, po svemu sudeći radi se o politikantstvu Haškoga suda, jer presuda je napisana, samo nije izrečena. Po onome što se zna, može se zaključiti da se je Haški sud između toga da izreče presudu koja bi bila takva da bi Šešelj odmah bio pušten na slobodu jer bi vrijeme provedeno u pritvoru odgovaralo izrečenoj presudi i toga da se prikloni humanitarnim razlozima, odlučio za potonje. Time je Haški sud, barem u tom slučaju, pokazao ono što ni jedan sud nikako ne bi smio – prezir prema žrtvama, jer eventualna oslobađajuća presuda (mogući ishod svakog sudskog postupka) bila bi nepravedna, ali između nepravde i posvemašnjeg prezira manje boli nepravda. Kada se podvuče crta, rezultat je porazan: Šešelju sloboda, Haškom sudu sramota, a žrtvama prezir.