Nema toga što dio medija ne može napraviti kako bi, barem povremeno, trivijalizirao, pa i vulgarizirao nešto što je doista važno. U tjednu za nama Zoran Milanović prvi se puta, otkako je predsjednik Vlade, obratio naciji putem javne televizije i to zbog prosvjeda dijela branitelja. Zahvaljujući dijelu medija ono što je on izgovorio vrlo je brzo postalo nebitno jer važan je postao nekakav brodić na premijerovu radnom stolu. Odakle taj brodić, kakav je to brodić, što znači taj brodić, mnogo je nevažnih pitanja o neobično nevažnoj temi odjekivalo medijskim eterom. Dio medija uspješno je radio što mediji i inače povremeno, nažalost, i ne samo u Hrvatskoj, čine – uspješno su idiotizirali javnost. Doista, nije bilo teško u takvoj situaciji prisjetiti se Radojke Šverko i njenog evergreena otpjevanog prvi puta na Splitskom festivalu 1970. godine »Kud plovi ovaj brod«, pri čemu se ne radi o onom brodiću s premijerovog radnog stola.

   Budu li mediji, ili dio medija, nastavili s pokušajima idiotiziranja i zatupljivanja javnosti brod će zaploviti prema izvjesnom potonuću. U svom tom »brodskom dnevniku« postoji još jedna mogućnost koja je možda i opasnija od zatupljivanja i idiotiziranja. Možda dio medija smatra da je nevažno što govori premijer (ma kako se on zvao i iz koje stranke bio) da on ništa ničime, ni djelima, ni riječima ne može promijeniti, pa im nema druge nego da se bave brodićima. Takav dojam o političkim institucijama bio bi porazan za predstavničku demokraciju.

   U srijedu je taj brodić s premijerova stola imao mnogo živahniji medijski život nego li govor koji je Milanović održao te iste srijede na izvještajnoj skupštini HSU-a. Na toj je skupštini Milanović, ne prvi put, progovorio o pitanju mirovina, a ono što je izrekao zasigurno neće potaknuti ni javnu raspravu niti raspravu u javnosti o nečemu što je doista važno pitanje svakoga društva. Poručio je da se sustav generacijske solidarnosti »igra zadnji put«, slijede nova pravila po kojima će se mirovine morati zarađivati na drugačiji način. Set važnih pitanja koja je Milanović u tih nekoliko rečenica samo naznačio je velik.

   Može se raspravljati o Milanoviću i njegovu socijaldemokratskom usmjerenju s obzirom na njegovu jasno izraženu skepsu prema samoj mogućnosti ostvarenja generacijske solidarnosti (a to je važna društvena vrijednost) u budućnosti. Može se raspravljati i o tome je li premijer naprosto realan, ima na umu broj zaposlenih, broj umirovljenika i demografsku strukturu nacije iz čega je prilično razvidno da će isplata mirovina po sadašnjem modelu (kombinacija generacijske solidarnosti i kapitalizirane štednje) biti teško ostvariva na sadašnjoj, skromnoj razini. Sve to otvara pitanje dugoročnog razvoja zemlje, pitanje razine socijalne kohezije koja će postojati u budućnosti, odnosa društva prema ljudima koji su danas u naponu snage, ali za desetljeće-dva će biti u mirovini. Može se raspravljati i o zdravstvenom sustavu koji će morati skrbiti o umirovljenicima koji bi mogli biti siromašniji od današnjih. Nažalost, takav odjek premijerovog obraćanja javnosti izostaje što ponešto govori i o javnosti