Hrvatsko društvo je uskotračna željeznica s jednim kolosijekom, a hrvatska država napučena je ljudima koji, čini se, ne mogu istovremeno hodati i žvakati kaugumu. Takav dojam stvara se nizom izjava i medijskih priloga posvećenih uhićenju zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i brojnih drugih gradskih čelnika.

Naprosto, hrvatski bi javni prostor trebao biti posvećen isključivo jednoj temi, čim nije tako, radi se o spinu. Umjesto da razmišljaju samo o onoj jednoj temi, oni bi morali razmišljati o još jednoj, a to je za njih toliko intelektualno naporno da im više ona jedina uopće ne bi bila na pameti.

   Sve je počelo tvrdnjama da je uhićenje Bandića spin kojim se pozornost javnosti odvlači od onoga što je u ovom trenutku ključno i najvažnije, a to je suđenje Perkoviću i Mustaču u Münchenu.

Problem s tim spinovskim štapom jest u tome što on, kao i svaki štap, ima dva kraja, pa kako netko tvrdi da je sve to spin kako bi se odvukla pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču, može se tvrditi da ti isti neki prozvode spin kako bi odvukli pozornost javnosti od istrage protiv Bandića i drugih gradskih čelnika.

Čuli smo od predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da se slaže s tvrdnjom kako se »proizvodnjom događaja ovih dana u Hrvatskoj zamagljuju neka bitna pitanja, poput gospodarstva koje je najvažnije pitanje u zemlji«.

Sadašnja je vlast često kritizirana kao neuspješna, gotovo svakodnevno ju se kritizira da je neuspješna upravo u rješavanju ekonomskih problema, ali joj se mora čestitati na tome što je vrlo uspješna u tim spinovima koje, valjda, neprekidno (p)okreće kako bi zamaglila, u drugi plan gurnula, a možda i s kolosijeka izbacila ono bitno.

Prije spina s Milanom Bandićem, uspješno su lansirani spin zvan Željko Sabo, a još uspješnije spin zvan Marina Lovrić Merzel.

   U dijelu javnosti i medija provlači se i teza da je zagrebački gradonačelnik uhićen zbog radnji koje su jedva spomena vrijedne, da su to petardice i slično. Bandića se sumnjiči da je cijena tih petardica nešto veća od 20 milijuna kuna pa bi se još moglo zaključiti da zbog tako sitne svote policajci, pnuskokovci, uskokovci, dorhovci i svi ostali »-ci« ne bi trebali ni ustajati iz kreveta.

Zbog sitnica slične vrijednosti makedonski su istražitelji uznemirili bivšeg makedonskog premijera i ministra obrane Vladu Bučkovskog koji je u srpnju ove godine osuđen na tri godine zatvora jer je prilikom kupnje rezervnih dijelova za tenkove makedonske vojske cijenu napuhao za dva milijuna eura koji su se na koncu, nekim čudom, preusmjerili prema njegovim džepovima i bankovnim računima.

   Naravno da svi oni »-ci« trebaju ustajati iz kreveta, pa i zbog mnogo manjih svota od ove osmeroznamenkaste. Zbog sumnje u korupciju i nedopušteno pogodovanje svojim prijateljima, prije više od dvije godine ostavku je dao njemački predsjednik Christian Wulff.

Učinio je to dan nakon što je tužitelj u Hanoveru protiv njega podnio optužnicu. Optužbe su redom padale kao neosnovane, a tužitelji su se na koncu kao spasonosnog za svoj slučaj držali toga da mu je, u vrijeme kada je bio pokrajinski premijer, njegov prijatelj, poslovni čovjek David Groenwold platio hotelski račun i hranu u vrijednosti 770 eura (oko 5.800 kuna).

Sud je na koncu odbacio sve optužbe protiv Wulffa, ali ni tužiteljima, ni sudu, pa ni Wulffu nije bilo ni na kraj pameti da je tih 770 eura nešto zbog čega, da se poslužimo rječnikom Milana Bandića, institucije pravne države ne bi trebale raditi svoj posao.