Foto Sergej DRECHSLER
To da televizije širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, emitiraju intervjue uživo s političarima ne zbog atraktivnosti nego zato što im to nalaže njihova javna funkcija (a svaki medij bez obzira na narav vlasništva, na to radi li se o mediju koji je zakonom definiran kao javni ili ne, po definiciji ima javnu funkciju i javni je servis) to je za sud nedokučivo
Ostavimo po strani ovom zgodom to što sud smatra da je televizijski intervju uživo neprofesionalan jer je, baš zato što je emitiran uživo, »izostala mogućnost da se isti razgovor na profesionalan način obradi« iz čega se može zaključiti da je sve što se emitira uživo neprofesionalno jer se nikako ne može na profesionalan način obraditi. Ostavimo po strani i to što sud smatra da je intervju s predsjednikom Vlade nešto ekskluzivno iako broj intervjua koje je Zoran Milanović dao otkako je predsjednik Vlade to demantira.
Ključna imenica u dvije citirane rečenice je »atraktivnost«. Intervju uživo s političarem koji je zbog svoje funkcije neobično važan u Hrvatskoj emitira se »radi atraktivnosti vlastitog televizijskog programa«. Dakle, kolege s RTL-a odlučile su emitirati intervju s predsjednikom Vlade kako bi im predsjednik Vlade intervjuom uživo osigurao atraktivnost programa i time posljedično povećao gledanost i to je za sud »činjenica«. To da televizije širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, emitiraju intervjue uživo s političarima ne zbog atraktivnosti nego zato što im to nalaže njihova javna funkcija (a svaki medij bez obzira na narav vlasništva, na to radi li se o mediju koji je zakonom definiran kao javni ili ne, po definiciji ima javnu funkciju i javni je servis) to je za sud nedokučivo. To da je političarima (ali i primjerice čelnicima nacionalnih banaka, udruga poslodavaca, sindikata i mnogim drugima) u opisu posla davanje intervjua, pa i uživo, kako bi objasnili svoju politiku, ono što rade ili ne rade, što planiraju, i to je za sud nedokučivo.
Svođenje političara i medija isključivo na atraktivnost je svođenje političara i medija na cirkuske atrakcije čime se i jednima i drugima oduzima njihova suština, u kojoj se ipak još uvijek krije javni interes i povećanje općeg dobra. Sud narav televizijskog informativnog i političkog programa tumači isključivo kao utrku za povećanjem legendarnog televizijskog »sharea« i samo po sebi to je porazno. Doista je porazna spoznaja da živimo u društvu u kojem sud nije sposoban dokučiti suštinu politike i medija (što ga ne sprječava da o njima sudi) i sve svodi na spektakularizaciju. U konačnici dobijemo ono što je ovom zgodom dobio RTL – žutilo od presude