Gotovo je i 20. svjetsko prvenstvo u nogometu. Sad znamo da, što se Njemačke tiče, nije samo njihova medicina najbolja na svijetu. Nijemci su »Die Beste« i u nogometu. Svjetski prvaci su sasvim zasluženo, imali su najbolju momčad, a ako se nogomet (nadajmo se) igra i zbog golova onda je svakako mnogo bolje da je naslov svjetskog prvaka osvojila momčad koja je na turniru zabila 18 golova nego li momčad koja u svoje posljednje 322 minute na turniru nije uspjela zabiti niti jedan. Čim je završilo finale u Rio de Janeiru, valjda i prije nego što je Lahm podigao pobjednički trofej, počele su rasprave o tome zašto je baš Njemačka osvojila naslov svjetskog prvaka, a tekstovi koji su objavljivani na mnogim portalima i u novinama bavili su se karakterologijom Nijemaca i njihovim mentalitetom kao temeljnim preduvjetom za postignuti nogometni uspjeh. Zbog tog karaktera i mentaliteta, čini se, prvenstvo nikako drugačije nije ni moglo završiti. A da je baš tako moralo biti mnogi su zaključili čim je završilo baš tako.

   Dakle, sve je to u njemačkom slučaju bilo ozbiljno i studiozno planirano jer Nijemci su jedna ozbiljna i studiozna nacija, temeljiti su i ne vole ništa prepuštati slučaju. Dominantan interpretativan diskurs posljednjih je dana kazivao da su Nijemci 2000. godine dotakli dno i to na Euru u Nizozemskoj i Belgiji gdje su bili posljednji u skupini sa samo jednim osvojenim bodom. Tada su promijenili mnogo toga u svom nogometnom savezu, Bundesligi, radu s mladima, prigrlili su nogometno talentiranu djecu Gastarbeitera, i Nijemci su ove godine u Brazilu ponovo postali Nijemci. Sve je to predstavljano kao inženjerski plan koji naprosto na kraju mora završiti onako kako je završio (iako je moglo biti i potpuno drugačije da je u 97. minuti Palacio zabio gol, ali je valjda i taj promašaj dio šireg njemačkog plana zacrtanog 2000. godine).

   U toj priči o njemačkom karakteru, pedantnom planiranju i upornosti (pri čemu se tom pričom zapravo omalovažava same Nijemce, jer ispada da su Nijemci pravi Nijemci samo kad su prvi, ako nisu prvi onda nisu pravi Nijemci) neočekivano daleko otišla je Louise Taylor koja je u »The Guardianu« komentar objavila sat-dva nakon završetka finalne utakmice. Lišena svake intelektualne elegancije, zaključila je da je 2000. godine Njemačka bila bolesnik Europe (bit će da gospođa Taylor nije mnogo putovala), država u ekonomskim problemima koja je upravo propatila strahote eliminacije na Euru ne pobijedivši ni u jednoj utakmici. Zatim je Taylor vremensku traku brzo premotala, prebacila se u 2014. godinu i zaključila da je pod vodstvom Angele Merkel Njemačka ponovo stekla status ekonomske velesile. U nogometu je doživjela krupne promjene još od vremena izbornika Jürgena Klinsmanna, pa sada igraju brz, tehnički dotjeran nogomet, momčad im je etnički raznolika i od 2006. godine (Merkel je kancelarka od 2005.) su na svakom natjecanju bili barem u polufinalu. Iz njenih rečenica nameće se logičan zaključak – sada kad je Njemačka na vrhuncu ekonomske moći logično je da je i na svjetskom nogometnom vrhu, a usprkos predviđanjima da bi Njemačka ponovo mogla posrnuti u finalu, Merkel je vjerovala u »sistem«. Svi ti koji su se proteklih dana zabavljali mentalitetom i karakterologijom Nijemaca jednostavno su povezivali ono što ne treba povezivati ne bi li osnažili svoju početnu tezu prema kojoj Nijemci pobjeđuju u svemu jer imaju »sistem«.

   Nisu objasnili kako su to Nijemci uspjeli osvojiti naslov prvaka svijeta 1954. godine, u vrijeme kada su bili daleko od ekonomskog vrhunca. Nisu objasnili niti kako je moguće da je otkako je ove velike krize koja traje već šestu godinu nogometnim svijetom dominirala ekonomski bolesna Španjolska. Nisu objasnili ni kako je moguće da su »sistemsku« Njemačku u njenim nogometnim nastojanjima zaustavljale »nesistemske« nacije koje se diče time da vole improvizirati (Bugari, Hrvati, Portugalci, Brazilci, Talijani, Španjolci…), a nogometne uspjehe teško mogu povezati s istodobno cvatućom ekonomijom.

   Nijemce se prečesto i danas nastoji odjenuti u ruho nadljudi: kad njihova nogometna reprezentacija osvoji naslov svjetskog prvaka to nije dovoljno, mora biti još nešto iza svega, nešto što se prikriva, a što im je omogućilo da budu prvaci. To da imaju najbolju reprezentaciju naprosto nije zadovoljavajući odgovor. Oni moraju imati nad-privredu, nad-sustav, nad-mentalitet, nad-organizaciju i posljedica svega toga je nogometna titula. Nasuprot tome, kad Argentina osvoji naslov prvaka svijeta ona nema ništa od svega toga »nad«, ona ima samo Maradonu (a ove bi godine imala Messija). Za površnost u analizi na zadanut temu »socio-ekonomski preduvjeti osvajanja titule svjetskog prvaka u nogometu« sasvim previše