Predsjednik Vlade Zoran Milanović konstatirao je u povodu Dana državnost da povijest nije statična. I doista nije,, kolikogod to čudno zvučalo. Povijest, zbivanja iz davne prošlosti, na različite se načine manifestiraju u sadašnjosti, a načini manifestacija jedno te istog događaja mogu biti različiti. Ne samo da povijest nije statična, nego su interpretacije povijesnih događaja itekako dinamične. Da povijest doista nije statična razvidno je iz praznika i godišnjica. Kako se mijenja sadašnjost, tako se mijenja prošlost, pa praznici koji su nekada bili najveći danas i ne postoje. Hrvatska u gotovo četvrt stoljeća svoje samostalnosti nije uspjela afirmirati svoje nacionalno-političke blagdane koji su za kult države i režima iznimno bitni. U Francuskoj je 14. srpnja nacionalna svetinja, u Sjedinjenim Državama to je 4. srpnja. Kod nas su datumi tih praznika mijenjani, Dan državnosti »odšetao« se od 30. svibnja, datuma na koji je obilježavan u prvom desetljeću hrvatske neovisnosti, na 25. lipnja, što, uz ostalo, potvrđuje da povijest nije statična. 

   Dinamičnost povijesti ove godine itekako je vidljiva u svijetu. Obilježava se stota obljetnica izbijanja Prvog svjetskog rata, obilježit će se i 75. obljetnica izbijanja Drugog svjetskog rata. U posljednjih godinu dana u medijima su objavljene doslovce tisuće članaka i priloga koji govore o tome kako je došlo do onoga što je Miroslav Krleža nazivao »europskom konflagracijom«, a što je duboki trag ostavilo i u njegovu književnu djelu. 

  Dinamičnost povijesti u slučaju prvog velikog rata itekako je zamjetna i zanimljiva i u Hrvatskoj. Taj je rat desetljećima bio gotovo zaboravljen, u Hrvatskoj slabo istraživan, gotovo nikako komemoriran. Broj knjiga koje se tiču Hrvatske i njenih stanovnika u Prvom svjetskom ratu vrlo je skroman, mnogo toga svodi se na završetak rata i nastanak jugoslavenske države Kraljevstva SHS. Svojedobno, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća taj rat, u kojem je poginuo neznano velik broj Hrvata (po svemu sudeći najmanje tri puta veći nego u Domovinskom ratu), jedva da je obljetničarski spominjan u novinama. Dinamičnost povijesti kad je riječ o Prvom svjetskom ratu vidljiva je i u hrvatskoj sadašnjosti. Prvi svjetski rat u domaćim medijima vjerojatno nikada nije bio vidljiviji. Početkom svibnja organiziran je velik i doista reprezentativan međunarodni znanstveni skup u Zagrebu. Organizira se niz izložbi, predavanja, polaganje vijenaca, a sve to ima više prizvuk prigodne komemoracije nego li istraživanja i moguće nove interpretacije. 

  U svemu tome se ipak otišlo i pomalo predaleko. Središnje obilježavanje stogodišnjice Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj počelo je u četvrtak 26. lipnja, a potrajat će do nedjelje 29. lipnja. Naizgled, sve se čini logičnim, no problem uopće nije zanemariv. Hrvatska središnjim obilježavanjem stogodišnjice Prvog svjetskog rata neće obilježiti stogodišnjicu izbijanja tog rata (za to ipak treba sačekati početak kolovoza) nego uspješno ubojstvo austro-ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije Chotek u Sarajevu što se zbilo 28. lipnja 1914. godine. No, tako to bude kad se u nečemu nema tradicije, a u obilježavanju i istraživanju Prvog svjetskog rata toga u Hrvatskoj jedva da ima, onda se i ne zna što se i kada treba činiti pa povijest u sadašnjosti postane mnogo manje statična.