Jedan od najlakših poslova u ovoj zemlji je lako i olako baratati brojkama. Nećemo se ovom zgodom vraćati koje desetljeće unazad i spominjati brojke žrtava Drugog svjetskog rata i ustaškog logora u Jasenovcu, a koje su vremenom postale visokopolitizirane brojke visokog napona. Ovom zgodom valja se osvrnuti na istupe predsjednika Nacionalnog foruma Nikice Gabrića koji je posljednjih dana itekako brz na obaraču kad je riječ o brojkama. 

   Čelnike SDP-a i HDZ-a Gabrić je optužio za licemjerje jer se posljednjih dana, a posljednji dani u Hrvatskoj (ali i regiji), obilježeni su u povijesti nezapisanim poplavama, »poput paunova prošetavaju među tim ljudima bez da bi im stvarno išta pomogli«.

Drugim riječima, čelnici te dvije stranke pokušavaju politički kapitalizirati nesreću, koja je i službeno u jednoj županiji proglašena katastrofom, uoči izbora zastupnika u Europski parlament. Sva sreća da su takve metode vabljenja birača Nikici Gabriću potpuno strane.

Bit će da je zato i izjavio u srijedu u Splitu da bi zbog pucanja nasipa kod Gunje trebalo uhititi i zatvoriti 200 ljudi iz Hrvatskih voda. Tako se treba obračunavati s mangupima u našem društvu: preventivno hapsiti i u zatvore trpati, ne treba se opterećivati istragama, pokušajem toga da se utvrdi tko je doista kazneno odgovoran, ako netko uopće jest kazneno odgovoran, kako se ti koji jesu, ako jesu, zovu, imaju li imena i prezimena.

Ništa od toga ne treba raditi nego jednostavno treba njih 200 iz Hrvatskih voda pohapsiti i strpati u zatvore, valjda onako za primjer drugima. 

  Metodu kojom bi se odredilo kojih 200 treba lišiti slobode Gabrić nije javno objelodanio, baš kao što nije objelodanio ni kako je došao do tako lijepe i okrugle brojke. Ali, Gabrić ne sumnja, Gabrić zna.

Gabrić bi redefinirao i zatvorski sustav u Hrvatskoj i vratio izdržavanje kazne uz prisilni rad jer kako je pojasnio 57.000 zatvorenika koliko ih u hrvatskim zatvorima prima hranu, odjeću i obuću treba poslati na javne radove na gradnji nasipa.

Jedino što Gabrić u razradi te svoje ideje unaprjeđenja penalnog sustava u Hrvatskoj nije razradio jest pitanje osiguranja tih zatvorenika koji bi gradili nasipe. Jasno je da on želi da oni rade, kad već na državni trošak dobivaju odjeću, obuću i hranu, ali koliko bi se milijuna moralo izdvojiti za njihovo čuvanje dok rade je Gabrić ostavio vjerojatno za drugu fazu provedbe projekta reforme penalnog sustava. 

   U toj njegovoj lakoći potezanja brojki ne treba zaboraviti niti izjavu danu u intervjuu za »Novi list«. Ustvrdio je da kada bi Nacionalni forum došao na vlast (što se srećom neće dogoditi) u prvoj godini otpustio 30 posto zaposlenih u birokraciji.

Njih, naravno, ima previše, pa se tih ljenčina koji primaju plaću iz proračuna treba nekako riješiti. Šteta što Gabrić, po svemu sudeći, ne zna za istraživanje Instituta za javne financije iz 2010. godine prema kojem je Hrvatska po udjelu zaposlenih u sektoru opće države u ukupnoj zaposlenosti u sredini europskog prosjeka. 

  Oni koji misle da se otpuštanjem rješavaju problemi u ozbiljnoj su zabludi: najviše zaposlenih u sektoru opće države, tridesetak posto, imaju Švedska i Danska, a najmanje, gotovo četiri puta manje, Grčka.

Pa sad, tko hoće može ići za Švedskom i Danskom, a tko hoće može i za Gabrićem pa će završiti u Grčkoj. Kako je došao do toga da iz birokracije treba otpustiti baš 30 posto zaposlenih, kojih je to 30 posto zaposlenih, u kojim dijelovima birokracije, ništa od toga nije nam poznato.

A zašto bi nam i bilo poznato kad u Nacionalnom forumu čuči nacionalni vođa koji je ekspert za količinske odgovore: zna koliko treba hapsiti, zna koliko treba otpustiti i više mu i ne treba.