Zbornik »Didov san – Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika« otkriva zanimljive pojedinosti o funkcioniranju znanstvenog sustava u Hrvatskoj. Nećemo ovom zgodom o tome što je did u zborniku sve snio, o tome je bilo štošta rečeno ovog tjedna.

Ovom zgodom ćemo o očitovanjima koje je nakon objave teksta u »Novom listu« od recenzenata i člana Povjerenstva za znanstveno-izdavačku djelatnost zatražilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.

Ostavit ćemo po strani očitovanja urednica zbornika Jasne Čapo i Caroline Hornstein Tomić. U dijelovima njihovih očitovanja koje nam je poslalo Ministarstvo ništa iz članka nije demantirano, tek se pokušalo uteći pod kišobran priče o difamaciji i parodiji znanstvene rasprave. 

   Mnogo je zanimljivije očitovanje Tomislava Janovića, docenta na Hrvatskim studijima i člana Povjerenstva. Za njegovo očitovanje poučna je humoreska Ephraima Kishona u kojoj glasoviti izraelski književnik objašnjava kako treba raspravljati o knjigama koje se nije pročitalo.

Janović je u očitovanju objasnio tehnološki aspekt svog posla kao člana Povjerenstva, tko su urednice, tko su recenzenti, kakvu je ocjenu dodijelio izdavačkom prijedlogu, što je predložio. 

  Janović piše i »prilikom ocjenjivanja djela nisam pročitao čitav rukopis, ali sam pregledao njegov sadržaj i znanstvenu opremu te detaljno pročitao dvije priložene recenzije, što je uobičajen postupak«.

Ta Janovićeva rečenica zapravo otkriva slabost sustava. Budimo realni, niti jedan član Povjerenstva ne može pročitati sve što u konačnici treba ocijeniti i preporučiti za sufinanciranje ili odbijanje sufinanciranja.

Toga naprosto ima previše, a rokovi za ocjenjivanje su prekratki. Slabost sustava je u tome što se članovi Povjerenstva uvelike moraju oslanjati na recenzente (pri čemu je ovom zgodom jedan recenzent – Ivan Rogić – s Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, a taj je Institut i suizdavač Zbornika), a recenzenti mogu biti slaba točka. 

   Sve bi bilo u redu da se Janović tu zaustavio. No, on je napisao da »iz svih navedenih razloga izjavljujem da potpuno stojim iza svoje ocjene izdavačakog prijedloga Hrvatski iseljenici u transnacionalnom prostoru: povratak kao dolazak«. 

  Nakon toga je pridodao nešto o medijskim natpisima koje ne smatra potrebnim komentirati »jer načinom na koji su napisani daleko više govore o njihovim autorima, njihovim motivima i njihovoj kompetentnosti, nego o samom djelu«.

Dakle, Janović, koji je znanstvenik i ima znanstveno-nastavno zvanje i dalje stoji iza nečega što nije u cjelosti pročitao, pa prema tome barem dijelom uopće ne zna što u Zborniku piše, ali iako baš i ne zna o čemu je riječ u Zborniku kompetentno sudi o kompetentnosti napisanog o Zborniku.

Tu bi se mogao kriti drugi, mnogo ozbiljniji problem hrvatske znanosti, o izricanju stavova (što može, ali ne mora, biti i isprazno lupetanje) bez znanja činjenica, a činjenice bi trebale biti svete, interpretacije slobodne. Kako bismo se zaštitili od takvih pojava najbolje nam je potražiti utočište u Kishonovoj humoreski.