U tjednu na izmaku doznali smo da je sudbena vlast u ovoj zemlji neovisna, svim pritiscima, imenovanim i neimenovanim, usprkos. Vrhovni sud, eto, nije podlegao pritisku i potvrdio je prvostupanjsku odluku Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu i shodno toj odluci omogućio izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj, ne ispriječi li se između Zagreba i Münchena Ustavni sud.

Nasuprot tvrdnjama koje se šire (primjerice iz usta Ivana Turudića) da se stanje u sudbenoj vlasti pogoršava, a uzročnik tog pogoršanja su raznovrsni pritisci, te da je stanje danas gore nego u vrijeme kada se pregovaralo o Poglavju 23, odluka Vrhovnog suda potvrđuje da je stanje baš onakvo kakvo smo i htjeli da bude na sudovima i sa sudovima kada smo ulazili u Europsku uniju – oni sude neovisno.

Baš za to smo se borili, i to protiv sebe samih i mangupa u vlastitim redovima, i baš to smo, sudeći prema odluci Vrhovnog suda u slučaju Josipa Perkovića i dobili. Kad je, pak, riječ o sudbenoj vlast čim se naviknemo na hvalevrijednu i društveno nužnu neovisnost, ostat će nam da se naviknemo i na to da se suci u svom radu drže zakona kao pijani plota. 

  Ne treba dvojiti i da će se u budućnosti raspravljati o tome pritišče li netko suce i pokušava li utjecati na njihov rad.

Takav eventualni pritisak na sudbenu vlast (u smislu da netko nalaže kako i kome treba suditi i presuđivati) ne bi nas nužno vratio u socijalizam, kako tvrdi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, jer takvi pritisci nisu prispodobivi isključivo nedemokratskim poretcima što je zorno demonstrirao primjerice Richard Nixon u vrijeme afere Watergate, a jasno je da nitko odgovoran spram zajednice ne zagovara nikakve pritiske takve vrste. 

   Međutim, rasprava o »visokom izvoru iz Vlade« u čijoj sjeni je ostao niz imenovanih visokih izvora, pa i iz Europske komisije, ne po prvi put otvorila je temu raspravljanja i kritiziranja rada sudaca. I baš kako pritisak koji bi određivao sudsku odluku nije dopušten, rasprava, kritiziranje ili hvaljenje rada pojedinog suca u pojedinom slučaju su itekako poželjni.

Uostalom, da se o tome nije raspravljalo kad je bilo vrijeme da se o tome raspravlja, a ne kad netko misli da se smije početi raspravljati (dakle, nakon pravomoćne presude), tko nam jamči da se i danas poneki suci u sudnici ne bi ponašali poput Slavka Lozine. 

  Osim toga, ne treba zaboraviti da je sudbena vlast jedna od tri vlasti (uz zakonodavnu i izvršnu) i to vlast koja komparativno ima najveći stupanj neovisnost, pa prema tome i najmanji stupanj vanjske kontrole, što je dodatni razlog za poticanje rasprava o sudačkom radu.

Komentirati njihove presude nije nepristojno, to nije napad na autonomiju njihova rada, a u slučaju odluka primjerice Ustavnog suda komentiranje, odnosno raspravljanje o njima, može biti itekako poticajno za demokratski dijalog i može poboljšati društvo. U tom je kontekstu i ovotjedna izjava premijera Zorana Milanovića na »Aktualnom prjepodnevu« bila razumna, a prava je šteta što nam hrabrim medijskim istupom ovih dana nije omogućio da doznamo i njegov stav o odluci da se Josipa Perkovića može izručiti Njemačkoj.