Posljednji su dani krajnje nezgodni za pisanje analiza i komentara u novinama. Ono što bi se prokomentiralo prijepodne,već je poslije ručka zastarjelo; ono što bi se analiziralo poslije ručka, prestaje biti važno do večere. Kako bi se izbjegao rizik objavljivanja zastarjelog teksta koji više nikoga ne zanima i čiju su temu i sadržaj pregazili događaji valja pribjeći nešto postojanijim temama, a opet pokušati ostati aktualan. Zbivanja protekloga tjedna mogu se (pokušati) objasniti u tri riječi.

1. Mandatar – šest tjedana nakon izbora još nitko nije izabran, ali čini se da bi uskoro netko mogao biti. Iz ustavnog kuta gledano, sve je prilično jasno: nitko ne uživa podršku većine zastupnika u Saboru, pa, posljedično, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nikome nije dala mandat za sastav vlade. Iz kuta stvarnog života i političkih zbivanja u proteklih šest tjedana također je sve prilično jasno: samo se jedna osoba ponaša kao mandatar, a upitno je želi li ta osoba biti mandatar. Od početka pregovora, razgovora i dogovora o novoj vladi jasno je da Most udara takt i ritam, a na čelu tog udaraljkaškog orkestra je to Božo Petrov. On saziva sastanke, određuje mjesto i vrijeme, određuje dnevni red pojedinog sastanka, osobno ili preko svojih kolega dostavlja ono što naziva reformskim zahtjevima, određuje rokove u kojima mu se mora odgovoriti na pojedini zahtjev, riše strukturu buduće vlade i određuje pod kojim uvjetima netko ostaje, a pod kojima netko ispada iz igre. Sve to Petrov određuje većima, starijima i jačima od sebe, SDP-u (čiji Glavni odbor, začudo, nije sazvao) i HDZ-u. On se ponaša kao mandatar, on pokušava sastaviti vladu, iako ga Grabar-Kitarović za taj posao formalno nije opunomoćila, a ni on se još nije izjasnio želi li to ili ne želi. Sva dosadašnja iskustva ukazuju da će Petrov, bude li mandatar, biti i predsjednik Vlade. I kao što se on nije izjasnio, nije jasno ni tko to uopće treba željeti. Nije stvar u njegovu i Mostovu izbornom legitimitetu, čiju je veličinu dražesno prokomentirao Zoran Milanović (»mali, ali ga ima«) već u mogućim posljedicama toga hoće li Petrov bili, ili neće biti, mandatar, pa predsjednik Vlade. Petrov ničim nije pokazao da je kompetentan obavljati taj posao. Dapače, iz svega demonstriranog razumno je zaključiti da Petrov nije kompetentan za tu dužnost (bez obzira na sve što je, spletom okolnosti i upornosti, napravio Milanoviću, Karamarku, njihovim strankama i koalicijama), a jasno je da nije poželjno da predsjednik Vlade bude inkompetentan. No, postane li Petrov premijer, imat će mnogo posla, svakako više nego što ga ima kao gradonačelnik Metkovića.

Ne bude li premijer, imat će manje posla, a to znači da bi mu moglo ostati dovoljno vremena da smišlja raznorazne koještarije kojima smo svjedočili proteklih šest tjedana, poput konsenzualne demokracije koja bi praktično ukinula opoziciju, formiranja vlade po paritetu kakav jedva da je postojao i u Jugoslaviji, maštovitih tumačenja pojedinih imenica kao što su »koalicija« i »suradnja«, ili pak toga da se prvo trebaju odrediti ministri, a tek potom mandatar koji bi trebao sastaviti tu vladu.

2. Koalicija – imenica koje se Božo Petrov boji, toliko da je kod javnog bilježnika ovjerio izjavu da neće koalirati ni SDP-om, ni s HDZ-om. Posljednjih dana Petrov i njegovi suradnici intenzivno rade na sklapanju koalicije, čak toliko da poručuju da nam, ne sklopi li se koalicija, slijede novi izbori, a tu koaliciju ne naziva koalicijom nego suradnjom. Izvorno je značenje glagola koalirati – srastati, a Petrov, rječnikom Johnnyja Štulića, očito strahuje od krivog srastanja. Koalicije su na udaru raznih političkih trećeputaša koji ih prokazuju kao nešto nepoželjno, nemoralno, štetno. Petrov u tome nije usamljen. Stranka Pametno u svom je programu (teško je dokučiti zašto je taj program bio toliko hvaljen) objavila i pamflet protiv koalicija u kojem je zapisano da koalicijske vlade »(prema teorijskim postavkama i empirijskim dokazima) karakterizira veća državna potrošnja, veća korupcija i manja sklonost provođenja reformi, a uz njih se veže i manja odgovornost političara prema biračima«. Šteta što to Nijemcima nitko nije rekao pa od 1949. u zapadnom dijelu žive u državi kojom vladaju koalicijske vlade, a takva ih je sudbina stigla i nakon ujedinjenja. U istočnom dijelu Njemačke do 1990. se nisu opterećivali koalicijskim vladama, ali nije poznato da su tamošnji političari demonstrirali veću odgovornost prema biračima.

Petrov je sam sebi stvorio problem ovjeravanjem izjave – ono što je bilo logično da pokuša napraviti nakon izbora (stvoriti koaliciju) nije smio tako nazvati jer bi izravno digao ruku na vlastiti potpis.

3. Tehnične ovire – pojam kojim nas već duže vrijeme časte slovenski političari. Ta tehnična ovira nije ništa drugo nego vrlo oštra žica, a proteklog smo vikenda doznali da ona može imati i korisnu funkciju – ljudi se uz nju mogu razonoditi igrajući odbojku. Onoga trenutka kada su u Sloveniji odlučili podignuti žicu uz granicu s Hrvatskom (mjestimično i u Hrvatskoj uz granicu sa Slovenijom) shvatili su da to što podižu nikako ne smiju imenovati žicom. Da su učinili tako, da su ono što svi vide imenovali onim što to jest, netko bi još mogao zaključiti da tu žicu podižu iz jednog od dva razloga: ili je podižu prema svojim susjedima koji su, s obzirom da se od njih ograđuju žicom, opasni divljaci, ili od svoje države stvaraju koncentracijski logor. Odmah je rečeno kakvo je zapravo to novo ruho, svi to vide, nikoga nije strah to izustiti, osim slovenskih političara.