Osnova svake politike je kadrovska politika. Ta rečenica koja je u politici itekako točna pripisuje se čovjeku kojemu nije nedostajalo (na žalost) političke vještine – Staljinu. Jedna od osi oko koje se trenutačno vrti hrvatska politika jest kadrovsko pitanje – tko će biti predsjednik Vlade? Odgovor na to pitanje za sada nitko ne zna. Aktualnom premijeru Zoranu Milanoviću jasno je da mandatari (a potom i premijeri) mogu bili ili on ili Tomislav Karamarko. Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko je manje određen, i kad je riječ o tom kadrovskom pitanju zašao je u teologiju i zaključio da nema svetih imena.

Most želi nestranačkog premijera, a ako već nije moguće da premijer bude nestranački, onda bi premijer trebao biti netko iz Mosta. Nakon što se riješi to kadrovsko pitanje (ne bude li riješeno, to pitanje pokušat će riješiti birači na novim izborima), pokušat će se riješiti niz drugih kadrovskih pitanja – tko će biti predsjednik Sabora, tko će biti u Vladi, tko predsjednici parlamentarnih odbora, tko direktori javnih poduzeća. Dakle, treba riješiti mnogo kadrovskih pitanja, a sve to potrebno je učiniti kako bi se formirala kadrovska osnova za provedbu zacrtane politike. Ta zacrtana politika, po svemu što slušamo već više od pet tjedana, trebala bi biti reformska, iako za sada nikome nije jasno koje sve reforme treba provesti, a još manje koji je sadržaj tih reformi, kojim mjerama i sredstvima će biti provođene, koliko će reforme koštati.

Reforme su konstanta ovih prostora, tolika da se okolnosti provedbe jedva razlikuju od jednog do drugog društveno-političkog sistema, od socijalističkog i jednopartijskog do liberalno-demokratskog i višestranačkog. Koliko kontekst posljednjih nekoliko tjedana asocira na razdoblje otprije više od četiri desetljeća, vidi se iz intervjua koji je Miko Tripalo, tada član Izvršnog biroa Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, dao Le Mondeu u lipnju 1971. godine.

»Ta se reforma može provesti ako se postigne suglasnost svih republika i ako svi građani ili velika većina u republikama budu uvjereni u ispravnost reforme. Mi ranije nismo bili navikli na takve forme demokracije i dogovaranja. Zbog toga za vas sa Zapada koji to promatrate hladnokrvno, može izgledati da mi previše unosimo temperamenta i strasti pa naši sukobi izgledaju dublji no što su stvarno. U tome smo primjenjivali jedan metod prikazivanja stanja crnjeg nego što ono jest, da bismo dokazali nužnost promjena za koje se zalažemo«, govorio je Tripalo u ljeto 1971. godine, u vrijeme Hrvatskog proljeća, u doba ustavnih reformi, reforme federacije i u vrijeme zamiranja privredne reforme započete 1965. godine. Da bi se osuvremenila ta izjava i stavila u današnji kontekst, dovoljno je primjerice imenicu »republika« zamijeniti imenicom »stranka« i »koalicija«.

Posljednja citirana Tripalova rečenica može izgledati kao motiv i današnjim zagovornicima reformi – oslikajmo stvarnost što tamnijim tonovima jer to je nužan preduvjet za stvaranje povoljne psihološke klime za reforme.

Reforme provode kadrovi, a te reforme nikada nisu vrijednosno prazne ni vrijednosno neutralne. Niti jedna reforma nije vrijednosno ni svjetonazorski neutralna. O sadržaju tih reformi ne raspravlja se već dva tjedna, otkako su koalicija Hrvatska raste i Domoljubna koalicija dostavile svoje odgovore Mostu na njihove prijedloge. No, svakome je jasno da primjerice fiskalna reforma ne može biti ni vrijednosno ni svjetonazorski neutralna.

Ekonomija je područje ideoloških borbi par excellence.

Zato izjava izabranog zastupnika Mosta Roberta Podolnjaka o izjavi čelnika Hrasta, izabranog zastupnika na listi Domoljubne koalicije Ladislava Ilčića o muslimanima, upućuje na moguće nerazumijevanje društvenog konteksta u kojem se provode reforme. Njega je u emisiji »Otvoreno« podbo izabrani zastupnik SDP-a Peđa Grbin prozvavši Karamarka koji se nije odrekao Ilčića za kojega je ustvrdio da je zastupao ksenofobne stavove i ustvrdio da s takvima SDP ne može.

Podolnjak je, pak, ustvrdio da te Ilčićeve izjave nemaju utjecaja na reformske zahtjeve. Profesor ustavnog prava naveo je da svjetonazorska pitanja stavljaju u drugi plan, a »Ilčićeva izjava nema veze s reformama o kojima smo govorili«. Stvari su vrlo jednostavne i znakovito opasne: kako je moguće staviti svjetonazorska pitanja u drugi plan i istovremeno tvrditi da se žele provoditi refome, prvo je pitanje.

Drugo je pitanje zlokobno: znači li to da je Mostu potpuno svejedno tko što radi i govori, a to može biti i zlo, dok se ne dira u njegove refome? Ako je odgovor na to pitanje potvrdan, onda imamo posla s moralno ravnodušnom skupinom ljudi, a to ako nije zlo, svakako nije dobro i uvijek je opasno.