Pojam »ustavna kriza« sve se češće može čuti u javnosti. Dapače, ako se Sabor ne uspije konstituirati u nekom obliku pitanje je hoćemo li ju uspjeti izbjeći. Ozbiljnost situacije trebala bi manifestirati i činjenica da je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u ponedjeljak sazvala ustavno-pravno savjetovanje s pet profesora ustavnog prava s četiri pravna fakulteta. Oni bi joj trebali ponuditi rješenje i to zasnovano na Ustavu, iako ni profesori ustavnog prava nisu suglasni u tumačenjima ustavne materije. 

Pitanje je što, kako i kada činiti ako se Sabor ne konstituira. Može li predsjednica Republike raspisati nove izbore, što ako ih ona raspiše, a Sabor se tri-četiri dana nakon raspisivanja izbora konstituira; može li predsjednica Republike imenovati privremenu nestranačku vladu, a da ne potroši varijantu s dva mandatara i bi li njeno imenovanje takve vlade, bez odigravanje varijante s mandatarima, bio ustavnodržavni udar? Kako imenovati mandatara u slučaju da Sabor nije konstituiran? Kako imenovati mandatara u slučaju da Sabor jest konstituiran, ali nitko ne može predsjednici Republike dokazati da uživa podršku većine zastupnika? Sve su to ozbiljna pitanja, odgovori koje ćemo možda dobiti u praksi mogu imati ozbiljne posljedice, ali razlog zašto smo u ovakvoj postizbornoj situaciju nema veze s Ustavom, ni s ustavnom formom ni normom, nego s političkim sadržajem koji s Ustavom nema nikakve veze. 

Eventualna ustavna kriza neće biti posljedica slabosti Ustava nego slabosti, neodlučnosti i glavinjanja Mosta i njegova čelnika Bože Petrova, a sve što izvode posljednjih tjedana izgleda kao organizirani pokušaj likvidiranja višestranačke demokracije. Uporno inzistiraju na konsenzusu koji bi se uobličio u nestranačkom premijeru, tripartitnoj vlasti, a sva imenovanja bila bi posljedica konsezusa, pa tako i imenovanje Bože Petrova za drugog potpredsjednika vlade što je pozicija koju bi u tom slučaju trebalo kreirati. 

Ono što Most nastoji uspostaviti novi je oblik demokracije. Ne bismo više živjeli u predstavničkoj demokraciji, ne bismo živjeli ni u direktnoj demokraciji koja je u javnosti proteklih godina imala mnogo pobornika, već bismo živjeli u direktivnoj demokraciji, a Most bi bio taj koji bi izdavao direktive. Jedna od direktiva je da ni Milanović ni Karamarko ne mogu biti premijeri. Most bi se morao ozbiljno potruditi i objasniti zašto ljudi koji su u demokratskom sustavu na demokratskim izborima dobili najviše glasova i koji vode koalicije koje su dobile najviše glasova ne smiju biti premijeri. Istina, budući da Petrov glavinja, u petak je ponovno samog sebe zaljuljao po tom pitanju. Ako se SDP i HDZ dogovore o premijeru, taj premijer može biti ili Milanović ili Karamarko, a tu kombinaciju je Petrov, vjerovali ili ne, nazvao ustupkom. Dakle, hipotetsku situaciju u kojoj se dvije koalicije koje imaju 115 od 151 zastupnika dogovore o tome tko će biti premijer, Petrov koji u toj kombinaciji ama baš nikome ne treba, naziva ustupkom. Što je sljedeće? Ustupit će Teksas Americi? 

Interesantne izjave čuli smo ovih dana i od Ivana Lovrinovića. On traži ne samo provedbu reformi nego i od koalicije Hrvatska raste i od Domoljubne koalicije traži »jamstvo kako u programskom tako i u ljudskom smislu da to možemo ostvariti«. Pojednostavljeno rečeno, kadrovsko jamstvo moraju dati HDZ i SDP, iako su njihovi čelni kadrovi nepoželjni, a ne Most. Bio je to trenutak neočekivane iskrenosti jednog od čelnika Mosta koji je naprosto priznao da je Most kadrovski potpuno potkapacitirana stranka i da nemaju koga ponuditi za dužnost u vladi. To je jedan od ne baš tako nevažnih razloga zašto Most neprekidno izdaje nove direktive, šalje nove dokumente s rokovima u kojima im se koalicije moraju očitovati, daje rokove da mu se odgovori na pitanja i neprestano stvara dojam da se nešto rješava, a rješava se tako da se na stara pitanja ne odgovara, ali se zato postavljaju nova. Trenutak davanja odgovora bio bi porazan za Most i to je Lovrinović neizravno kazao. 

Most se već tjednima ne može odlučiti bi li s jednima ili s drugima. Raširena je teza u javnosti da se Most ne može odlučiti zato što bi se u tom slučaju raspao. Ovo što je bilo dosad, smanjenje s 19 na 15 izabranih zastupnika, je, valjda, osipanje. 

No, nije problem u tome što bi se Most u tom slučaju raspao, nije problem ni u tome što se Most, možda, u tom slučaju i ne bi raspao. Problem je u tome što bi se slučaju odluke – s jednima ili s drugima – raspao Božo Petrov. Kako bi Božo Petrov iz prosinca objasnio Boži Petrovu od 6. studenoga što znači ovjerena izjava kod javnog bilježnika o nekoaliranju? Kako bi Božo Petrov iz prosinca objasnio Boži Petrovu od 9. rujna što je Božo Petrov tada mislio pišući u otvorenom pismu Milanoviću i Karamarku »Našoj zemlji treba i vaš crveni obraz zbog svih ovih godina besramnog izmjenjivanja na vlasti ne pitajući se kako je ‘nama dolje’. Našoj zemlji treba vaša odgovornost za sva nedjela koja ste počinili«. Temeljni je problem ovih pregovora u tome što se Božo Petrov uporno bori protiv Bože Petrova. 

D. JELINEK