Velika gužva vlada na sirijskom nebu. Zrakoplovi četiri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a bombardiraju nekoga u Siriji, a peta stalna članica, Kina sa svojim nosačem zrakoplova, nije daleko od toga. Svi bombardiraju Islamsku državu, a ruski zrakoplovi bombardirat će i druge teroriste, odnosno one koje ruska politika smatra teroristima. Prije dvije godine nekoliko je tjedana ruskoj politici trebalo da otkloni mogućnost već pripremljenih i gotovo započetih zračnih i raketnih udara SAD-a po snagama pod kontrolom sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Ove je godine nekoliko tjedana Rusiji trebalo da dopremi dovoljno oružja, opreme, goriva, municije, vojnog osoblja, kako bi samostalno započela zračne udare po položajima i infrastrukturi Islamske države u Siriji, ali i svih protivnika al-Asada. Nema potrebe uspoređivati dva potpuno različita događaja, ali valja konstatirati da ovakva međunarodna oružana gužva na ovakvoj razini nad nečijim nebom nije zabilježena od Korejskog rata.

Rusija se u sirijskom građanskom ratu ponašala i držala mnogo dosljednije od zapadnih zemalja, posebno SAD-a. Za Putina su stvari uvijek bile prilično jednostavne – Bašar al-Asad je njegov saveznik, on svoga saveznika pomaže i štiti, a sada mu i pomaže u uništavanju neprijatelja. Politika predsjednika Obame prema Siriji može se opisati jednom rječju – glavinjanje. U siječnju 2017. kada napusti Bijelu kuću Obama će moći reći »ono s Iranom sam izveo izvrsno, ali u slučaju Sirije sam stvarno uprskao«. Početkom njegovog prvog mandata bilo je mnogo nagovještaja o zatopljavanju odnosa između SAD-a i Sirije i mogućem postepenom ukidanju sankcija. Nakon početka pobune protiv Asada 2011., a koja se brzo prometnula u građanski rat, američka se administracija protiv režima sirijskog predsjednika borila uvođenjem novih sankcija. Zatim se borila slanjem pomoći grupama koje se bore protiv Asada djelujući po načelu »neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj« i ne vidjevši pri tome da među tim »prijateljima« ima grupa koje su gore i opasnije od Asada. Uslijedilo je diplomatsko glavinjanje nakon masovnog ubojstva ljudi bojnim otrovima u predgrađu Damaska prije dvije godine, a prošle godine započeli su ograničeni zračni udari protiv Islamske države. Ti su udari bili dovoljno neefikasni da je IS proširio svoju vlast u Siriji, a izravna ugroženost Asada nagnala je Putina da vojno intervenira. Ruski udari doveli su Siriju na raskrsnicu, a nitko ne zna što će se dogoditi nakon sljedećeg koraka. Putin se nametnuo kao regionalni policajac u većoj mjeri nego što je to SAD, i on u ovom trenutku na terenu kolo vodi. Putinov potez može biti gašenje vatre benzinom, a upravo je tako rusku intervenciju opisao američki ministar obrane Ashton Carter.

Tko će biti pobjednik sirijskog građanskog rata, neizvjesno je kao i prije početka ruske intervencije, tek je izvjesnije da Asad neće biti (potpuni) gubitnik. Ti su napadi napetost doveli do usijanja. Vjerojatnost da se američki i ruski zrakoplovi nehotice sukobe na nebu iznad Sirije nije velika (što ne znači da je zanemariva), ali vjerojatnost da bi među žrtvama ruskog bombardiranja mogli biti američki savjetnici je mnogo veća. Nasuprot zapadnim zemljama, Putin je u sirijskom građanskom ratu, posebno posljednjih tjedana, demonstrirao čvrstinu i odlučnost, a ruskom predsjedniku vanjskopolitička pobjeda će, s obzirom na posljedice ukrajinske krize, itekako dobro doći. Putin više ne želi biti čovjek bez kojeg se sirijska kriza ne može rješavati, on želi biti čovjek koji će tu krizu riješiti.