Dok u Europi traju igre bez granica, pa i na granicama, mnogo toga što se može odraziti na europske države i društva zbiva se u Siriji. Posljednjih dana govorilo se kako izbjeglički problem treba rješavati i u tom su kontekstu spominjane Turska i Grčka, čime je problem donekle neprecizno adresiran.

Problem, valjda, treba rješavati u Siriji, jer sirijske izbjeglice u Turskoj i Grčkoj posljedica su dugogodišnjeg građanskog rata u toj državi.

U posljednje vrijeme upravo se u Siriji zbivaju promjene koje bi mogle biti itekako važne. Naime, Rusija je odlučila vojno se angažirati i izdašno pomoći svog saveznika, sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.

Za sada je poslano 28 borbenih zrakoplova, helikopteri, bespilotne letjelice, na terenu je oko 2.000 ruskih vojnih instruktora, poslana je znatna pomoć u oružju i opremi, ruska mornarica priprema velike vježbe u istočnom Sredozemlju.

Rusija je bila Asadova saveznica i prije izbijanja rata, to je ostala i za vrijeme rata. Prije dvije godine, u kolovozu 2013. godine, ruska je diplomatska intervencija spriječila zračne udare zapadnih zemalja predvođenih SAD-om na Asada i njegove postrojbe.

Bilo je to vrijeme nakon nikada do kraja razjašnjenog napada kemijskim oružjem u predgrađu Damaska u kojem je ubijeno više stotina ljudi. Dvije godine nakon toga Asadov režim ponovo je  teško uzdrman. Ovaj put ne napadom kemijskim oružjem koji možda jest, a možda i nije počinio, nego neuspjesima na bojištu. I kao i prije dvije godine, u trenucima krize Asadova režima ponovno uskače Rusija.

No, stanje se u dvije godine drastično promijenilo, što je ponajprije posljedica naglog snaženja Islamske države, ali i izbjegličke krize u Europi. Nakon toga ni Asad više nije toliko crn u očima zapadnih zemalja. Ruski vojni angažman izazvao je zabrinutost zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, ali gotovo dan za danom razina te zabrinutosti je manja. Počelo je s Obaminom tvrdnjom da je ruski vojni angažman osuđen na propast i porukom da je Kremlj trebao započeti »malo pametnije«.

Ubrzo je ton snižen za oktavu i izražavana je zabrinutost, a državni tajnik John Kerry u utorak je zaključio da se čini da je rusko vojno snaženje u Siriji ograničeno na zaštitu vlastitih trupa i objekata u Siriji. Zabrinutost i dalje postoji, ne zna se kolika će ruska vojna pomoć u konačnici biti, prikazuju se satelitske snimke ruskih baza u Siriji, ali je ton umjereniji. Asad je donedavno bio potpuno neprihvatljiv za pregovaračkim stolom, a danas je za Angelu Merkel on osoba koja mora biti uključena u mirovne pregovore kojima bi se okončao građanski rat.

Strah od Islamske države i izbjegličkog vala (a oni bi mogli biti i znatno veći od ovoga kojemu svjedočimo ove godine) već su otvorili put diplomatskom omekšavanju stavova.

Islamska država i veliki izbjeglički valovi imaju veći destabilizacijski potencijal od Asada ili neke buduće tranzicijske sirijske vlade (u kojoj možda i ne bi bilo Asada), stoga je najhitniji posao u tom dijelu svijeta okončati građanski rat (kolikogod se to u ovome času čini neizglednim). U Siriji je osam milijuna prognanika i pitanje je vremena, nastavi li se rat, kada će se oni pokrenuti.

U Libanonu je 1,2 milijuna izbjeglica i brodovi sa sirijskim izbjeglicama iz Libanona već plove prema Turskoj. U takvom kontekstu zapadne bi sile mogle biti spremne na gutanje žabe, a žaba je u ovom slučaju ruska čizma na terenu. Ona bi mogla biti ta koja će preokrenuti tok rata, ali svakome mora biti jasno da će trag ruske čizme, završi li rat porazom Islamske države i Fronte Nusra, u Siriji ostati mnogo dublji i dugotrajniji.