Nema Sirijcima druge nego da se, koliko je to uopće moguće, uzdaju u sebe (i opet koliko je moguće, u one koji su ih kao izbjeglice voljni primiti). Sirija je poprište mnogostrukih sukoba.

U samoj Siriji već četiri godine traje građanski rat u kojem je poginulo, kako se procjenjuje, četvrt milijuna ljudi, raseljenih je više od deset milijuna, a iz Sirije ih je izbjeglo više od četiri milijuna. Ratu u kojem je sukobljeno najmanje pet grupacija (predsjednik al-Asad, navodno umjerena opozicija koja nije jedinstvena, Kurdi, Islamska država, Front Nusra) ne nazire se kraj.

Drugome sukobu u posljednje vrijeme svakodnevno svjedočimo. Radi se o sukobima i trvenjima nastalima zbog izbjegličke krize. Tu krizu mnogi nisu bili voljni ni primijetiti sve dok nije što doplovila, što dohodala, do Europe.

Mnogi nisu mnogo hajali za to što Turska još od 2012. godine zbrinjava 1,5 milijun izbjeglica, a sada i skoro dva milijuna, niti za to što je više stotina tisuća ljudi izbjeglo u Libanon (s mogućnošću destabilizacije te zemlje), pa ni za to što Jordan zbrinjava oko 800.000 izbjeglica iz Sirije (i kojemu također zbog toga prijeti destabilizacija s mogućim katastrofalnim posljedicama po regiju). No, izbjeglice su došle u Europu, navaljuju na Europsku uniju i sada je to postao problem.

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker gotovo da vapi kada pokušava pridobiti države članice Unije da zbrinu 160.000 ljudi (Iz Sirije, Iraka i Eritreje). Brojke su ponekad doista indikativne: EU, prostor u kojem živi više od pola milijarde ljudi, ne zna kako bi i bi li zbrinuo 160.000 ljudi, a prije 108 godina u samo jednoj godini u SAD  koji su tada imao oko 85 milijuna stanovnika iz Europe se uselilo gotovo 1,3 milijuna ljudi.

I kao da sve to nije bilo dovoljno, posljednjih dana svjedočimo novom sukobu koji se uvelike vodi po hladnoratovskoj razdjelnici. Rusija dostavlja vojnu pomoć režimu Bašara al-Asada, a zapadnim se silama, ponajprije SAD-u to ne sviđa. Isporuku pomoći ne mogu spriječiti (barem ne dok Iran drži otvoren zračni koridor), ali je mogu otežati zatvaranjem zračnog prostora za sada iznad Bugarske i Ukrajine.

Upravo to pokazuje da nema šanse, ne dogodi li se neki golemi iznenadni vojni preokret na terenu, da rat u Siriji završi u dogledno vrijeme. Sjedinjene Države priželjkuju poraz Islamske države, ali nikako ne žele da al-Asad ostane na vlasti.

Rusija priželjkuje poraz Islamske države, ali nikako ne bi voljela da al-Asad ne bude na vlasti. Ona opozicija koju se naziva umjerenom je preslaba i politički razjedinjena i to je dovoljan razlog da se na nju ne tipuje kao na ratnog pobjednika.

Kurdi ne mogu pobijediti (s gledišta Turske i ne smiju), a njihov je cilj da obrane svoja područja. Kada se sve zbroji, bjelodano je da će Sirija, ne tako davno stabilna država u nestabilnom okruženju, još dugo generirati nestabilnost koja će, brodovima, vlakovima ili pješice, dolaziti i u Europu. Jednoga dana i taj će građanski rat završiti, a prilično je izvjesno da će obnova društva zbog siline građanskog rata trajati desetljećima.

Kada se sagleda sve što se zbiva u i oko Sirije, zaključak je paradoksalan: Sirija je u žarištu interesa, a dojam je, ne do kraja točan, da je napuštena od svih. Nitko nema dovoljno ni volje ni snage (ni u Siriji ni izvan nje) da privede rat kraju, da koliko-toliko riješi izbjegličku krizu, dok je snažna volja demonstrirana ponajprije u obnavljanju hladnoratovskih razdjelnica.