Peticiju kojom se od predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka tražilo da iniciraju promjenu zakona kojom bi se kao službeni pozdrav u vojsku uveo »za dom spremni« potpisali su oni od kojih se i očekuje da potpisuju takve ludorije. Tek bi se moglo pronaći nekoga koga se na takvom popisu očekuje, a tko zna zašto potpisom nije podržao ideju Josipa Pečarića. Incijatora Pečarića ovom zgodom ćemo ostaviti po strani, valjda se neće ljutiti zato što ga ne shvaćamo ozbiljno, pa na njega nećemo trošiti prostor.

Dva su potpisnika spomenuta u valjda svim člancima i prilozima koji su se bavili inicijativom. Radi se o dvojici biskupa Katoličke crkve: pomoćnom biskupu zagrebačkom Valentinu Pozaiću i biskupu sisačkom Vladi Košiću. Pitanje kako dva biskupa mogu podržati inicijativu kojom se želi legalizirati pozdrav »za dom spremni« je suvišno. Odgovor na to pitanje je jednostavan: nikako i nikada, ali stvarnost pokazuje suprotno. Ne treba postavljati niti pitanje Hrvatskoj biskupskoj konferenciji zašto ne reagira na blago rečeno ekscesno ponašanje dvojice biskupa. Nije reagirala ni do sada, pa zašto bi ovom zgodom. Potpis na svaku peticiju osobna je odgovornost potpisnika i Hrvatska biskupska konferencija ne mora se (a praksa pokazuje da je upravo tako) smatrati p(r)ozvanom pozvati na red svoja dva člana. Nema smisla raspravljati ni o neusklađenosti potpisivanja inicijative takvog sadržaja s kršćanstvom koje bi biskupi trebali propovijedati.

Ima, međutim, smisla propitati odnos dvojice biskupa prema crkvenoj baštini u Hrvatskoj kojom se Katolička crkva toliko ponosi, a dvojici biskupa – Pozaiću i Košiću – do te baštine baš i nije stalo. Kako je moguće da dva biskupa Crkve koja se toliko diči Alojzijem Stepincem, dapače toliko da se blasfemično naziva i Stepinčevom crkvom, djeluju otvoreno protiv baštine blaženika Katoličke crkve. Naime, kada se govori o Stepincu redovito se spominje njegov humanitarni rad za vrijeme NDH, redovito se spominju njegovi loši odnosi s ustašama, posebno s Antom Pavelićem, ne prešućuje se da su ustaše rovarile protiv Stepinca i zbog toga što nisu odobravale njegovo djelovanje i zbog toga što im je išao na živce pišući im prosvjedna pisma, tražeći da se spasi nekakve Židove i Srbe, a povremeno ih i javno prozivajući u propovijedima.

Biskupi Valentin Pozaić i Vlado Košić potpisom su podržali onu politiku kojoj se Stepinac protivio, a njima nije sporno da i dalje glorificiraju Stepinca iako o njegovoj politici prema ustašama evidentno i potpisano misle da je bila pogrešna. Slučaj dva biskupa otvara pitanje koje bi Katolička crkva (ili barem dio nje) svakako morao raspraviti. Kojega i kakvog Stepinca baštini i od kada? Baštine li Stepinca od dana kada je postao nadiskup koadjutor 1934. godine pa sve do smrti 1960. godine ili je za Katoličku crkvu Alojzijje Stepinac zanimljiv tek od svibnja 1945. godine i dolaska komunista na vlast dok je za ono što je i kako je radio prije toga nije briga? Ako Katoličku crkvu Stepinac zanima samo od svibnja 1945. godine to znači da je zanima antikomunizam, ali ih za ustaštvo uopće nije briga.