Lako li je danas u Hrvatskoj postati heroj desnice, barem onog zatucanijeg smjera desnice koji klizi prema šovinizmu, pa sve do njega i otkliže. U tjednu za nama to je postala televizijska voditeljica Romina Knežić zato što je naprasno prekinula intervju s predsjednikom SNV-a Miloradom Pupovcem.

Što je, dakle, Knežić učinila, čime je to postala junakinja? Nije dopustila čovjeku, koji je usput i Srbin (tko mu je kriv) da završi rečenicu, a u svemu tomu je važno da je taj čovjek, koji je ujedno i Srbin, i politički čelnik Srba u Hrvatskoj (e, za to si je već sam kriv).

Sasvim dovoljno iskazivanje neviđene medijske hrabrosti, oči u oči s jednim Srbinom, da bi se steklo status junakinje. To što je Knežić evidentno bila nespremna i novinarski nedorasla temi o kojoj je razgovarala, to što je riječ o osjetljivoj temi kao što dvojezičnost i dvopismenost u Vukovaru jest i to što bi odluka Gradskog vijeća Vukovara o promjeni Statuta Grada doista mogla imati dalekosežne posljedice, a što Knežić, evidentno je to iz njenih pitanja, ne shvaća, sve to u ovom slučaju nije važno, ni za Knežić, ni za one koji od nje kuju heroinu, a evidentno ni za njene nadređene na Novoj TV.

Knežić raznorazni opskurni desničari (s kojima nikako ne treba miješati cjelokupnu hrvatsku desnicu) po društvenim mrežama i pojedinim portalima kuju u junakinju i pružaju joj podršku. Zašto pružaju podršku osobi koja, kako se to lijepo vidi na snimci Dnevnika Nove TV, Pupovac ni u jednom trenutku ničime nije ugrozio razumom baš i nije lako dokučiti, ali s obzirom da je nasuprot nje sjedio Srbin, bit će da je bila u pogibelji.

Valja primijetiti i u kojem je trenutku voditeljica odlučila prekinuti razgovor. Posljednje što je Pupovac u studiju izgovorio u eter, kako voditeljici tako i svim gledateljima i gledateljicama, jest »ako bi Srbi pokazivali nepoštivanje prema stradanjima hrvatskog naroda, onda« i u tom je času Knežić lucidno zaključila »gospodine Pupovac, mi smo u 2015. godini. Hvala vam lijepa na gostovanju u Dneviku Nove TV«. Tko zna bi li Knežić mogla biti junakinja kakva jest da je Pupovac uspio kazati što je naumio kazati.

Zbivanja koja je pokrenuo taj intervju, ali i neka druga u posljednje vrijeme, a koja se tiču Pupovca imaju i drugu razinu. Nakon što je Knežić postala junakinja, po društvenim mrežama i pojedinim portalima Pupovca se, ne po prvi put, dovodilo u vezu s politikom dva Aleksandra iz vlade Srbije – Vučića i Vulina, u vezu s drugim memorandumom SANU-a i koječime drugim iz velikosrpskog imaginarija, uz sad već neizostavno spominjanje Pupovca kao etnobiznismena što je politička ostavština bivšeg predsjednika Ive Josipovića i njegova sukoba s tjednikom »Novosti« 2012. godine.

S makar verbalnim uguravanjem Pupovca u isti koš s Vučićem i Vulinom smo na mnogo opasnijem terenu nego li što je to jedan nezavršeni razgovor. Smeta li Pupovca, ili ga možda i vrijeđa, stavljanje u isti koš s Vučićem i Vulinom, zna samo čelnik SNV-a. Međutim, stavljanje čelnika SNV-a i političkog čelnika Srba u Hrvatskoj u isti koš sa spomenutom dvojicom može imati itekako ozbiljne posljedice.

Time se želi kazati da je Pupovac manje-više isto što su i Vučić i Vulin pri čemu je poznato i lako provjerljivo da su dva Aleksandra bili zagovornici, promicatelji i u mjeri u kojoj su to mogli biti, provoditelji politike Slobodana Miloševića, njegove supruge, Vojislav Šešelja, ukratko sve one zle politike koja se krije iza pojma »velikosrpska politika« ili još jednostavnijeg pojma »četništvo«.

Kolikogod se čovjek može ne slagati s Pupovčem politikom valja uvažavati činjenice, a one kažu da Pupovac nije negirao hrvatskoj državi pravo postojanja, nije zagovarao liniju Karlobag-Karlovac-Virovitica (što Vučić jest), nije niti deset dana nakon Srebrenice javno govorio da će za jednu srpsku pasti stotinu muslimanskih glava (što Vučić jest, i to u Narodnoj skupštini). Ubacivanjem Pupovca u isti koš s dva Aleksandra želi se poručiti da su svi oni (dakle Srbi) isti i da su svi oni četnici, a time se kroči na za svako društvo vrlo opasan, a za zatucani, šovinistički dio desnice itekako poželjan teren.