U srpnju 1938. godine u francuskom gradu Evianu održana je međunarodna konferencija koju je inicirao američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt. Povod za konferenciju bio je povećan broj Židova koji su bježali iz nacističke Njemačke i htjeli se useliti u SAD, a cilj je bio postići dogovor među državama o ravnomjernijem prihvatu tih izbjeglica. Nakon desetodnevne konferencije, s koje je izvještavalo 200 novinara što je u to doba bila doista impresivna brojka, nije zaključeno uglavnom ništa. Pojedine države prihvatile su nešto veće useljeničke kvote za Židove, Sjedinjene Američke Države obvezale su se da će tri godine kvotu od 30.000 useljenika godišnje iz Njemačke primjenjivati samo na Židove koji bježe iz te države od nacističkog terora. Jedino je Dominikanska Republika bila voljna prihvatiti 100.000 izbjeglica. Predsjednik te države Rafael Trujillo dvije godine kasnije odredio je i područje od 110 četvornih kilometara za naseljenike, ali bilo je već prekasno. Izbio je Drugi svjetski rat, u Dominikansku Republiku u svibnju 1940. pristiglo je 800 Židova, a većina njih kasnije se iselila u Sjedinjene Države.

  Gotovo punih 77 godina kasnije Europska komisija pokušava organizirati nešto što bismo mogli usporediti s konferencijom u Evianu i odrediti kvote izbjeglica (Europska unija mnogo toga voli određivati kvotama, pa tako i pružanje utočišta), posebno iz Sirije i Eritreje, koje bi primile države članice EU. Radi se o 40.000 izbjeglica koje borave u Grčkoj i Italiji, a koje bi se rasporedile ovisno o broju stanovnika, BDP-u, broju ranije primljenih izbjeglica i stopi nezaposlenosti. Većina izbjeglica iz Sirije i Eritreje koji pristižu u Grčku i Italiju i dalje bi ostale u tim državama. Hrvatska bi prema tom planu u sljedeće dvije godine trebala primiti više stotina izbjeglica, Njemačka više od osam tisuća. To davanje utočišta ne bi bilo besplatno, za svakog primljenog izbjeglicu iz Sirije ili Eritreje svaka bi država primila naknadu od šest tisuća eura. Na stranu Europske komisije svrstao se i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon koji je pozvao članice Unije da prihvate 40.000 tražitelja azila kao čin solidarnosti, a u ovome bi slučaju solidarnost trebalo iskazati s Grčkom i Italijom, ali prije svega s nesretnicima koji ne bez razloga bježe iz svoje domovine.

  Kako se sada može nazrijeti, čini se da će taj plan Europske komisije biti teško ostvaren. Njega, očekivano, podržavaju Grčka i Italija, podržava ga i Njemačka, država koja već daje utočište velikom broju izbjeglica. Tome se protivi Francuska, protive se države koje su članicom Unije postale 1973. godine, a to su Velika Brtianija, Irska i Danska, i koje od tada svojim pristupnim ugovorima imaju zajamčenu posebnu politiku azila. Države koje bi trebale pomoći ljudima u nevolji strahuju i od širenja ksenofobije u vlastitim državama i od toga da bi im se zajedno s izbjeglicama mogli prošvercati aktivisti Islamske države koja, da ne bi bilo zabune, u većini europskih država već uspješno vrbuje džihadiste. O tome da je 40.000 ljudi velik broj uopće nema smisla raspravljati. Tolik broj ljudi tih 26 država može prihvatiti, smjestiti i zbrinuti bez ikakvih problema. Valja podsjetiti da je koncem prosinca 1992. Hrvatska zbrinjavala 667.986 izbjeglica i prognanika. Hrvatska je, dakle, tada zbrinjavala otprilike 667 puta više ljudi nego što bi ih sada, možda, trebala zbrinuti, a zbrinjavanje tih ljudi tada bilo je prvenstveno humanitarno, a ne političko pitanje. Solidarnost s onima koji su u nevolji mogla bi zakazati i ovaj put, baš kao i u Evianu u ljeto 1938. godine. A poznato je što je bilo poslije.