Hrvatskom politikom najkasnije od 1918. godine dominiraju politički pokreti. U razdoblju između dva svjetska rata to je bio H(R)SS koji je, što je vrijeme više odmicalo, sve više poprimao značajke pokreta, a sve više gubio značajke stranke, da bi u drugoj polovini tridesetih godina funkcionirao kao pokret koji je objedinjavao gotovo cijeli politički spektar među Hrvatima i kojem je na čelu bio Vladko Maček, a njega se od milja smatralo i zvalo vođom. Nakon razdoblja H(R)SS-a uslijedilo je razdoblje ustaškog pokreta koji, za razliku od prethodnika, nije ni pokušavao tražiti nešto nalik na demokratsku legitimaciju, nju nije imao čak ni u vlastitoj borbi jer se na vlast nije sam doveo već je instaliran, a bitna značajka za njegovo unutarnje funkcioniranje jest načelo vođe, odnosno poglavnika. Sljedeći koji su došli na vlast bili su komunisti, izrasli iz ilegalnog komunističkog pokreta. I za njih je vođa bio bitan, ali su oni pokušavali nekako legitimirati svoju vlast, dijelom u borbi kojom su se doveli na vlast, dijelom u izborima, koji su bili »utrka s jednim konjem«. Nakon Saveza komunista na vlast je došao HDZ i on je na vlasti 20 od posljednjih 28 godina. HDZ djeluje u drugačijim uvjetima od svojih prethodnika, djeluje u višestranačkom, demokratskom, parlamentarnom sustavu, ali sve vrijeme zadržava značajke pokreta. Prva je širina (koja ustašama i partizanima nije bila nužna jer nisu imali konkurencije), a druga je snažni vođa kojega članstvo slijedi. Ta je širina od vremena Franje Tuđmana bitno sužena, HDZ se više ne poziva na lijevu dionicu hrvatske prošlosti, a pokušava se, barem deklarativno, svesti na demokršćanstvo što je za stranku u kojoj znatan dio njenih članova u vrijeme osnivanja stranke nije znao kako se ponašati na misi doista korjenit preobražaj. No, i dalje zadržava značajke pokreta koji bi oblikovao cijelu državu.

Posljednji dani i rasprava oko Istanbulske konvencije pokazuju koliko je za Hrvatsku nezgodno to što HDZ i dalje ima mnogo pokretaškog u sebi, a koliko to za HDZ može biti blagotvorno. Naprosto, kako se sada čini, nemoguće je razgovarati s HDZ-om o Istanbulskoj konvenciji, a znati kakav je stav HDZ-a o tome. Dio vrha stranke je za, dio vrha stranke je protiv ratifikacije, s terena, iz stranačke baze, stižu oštre kritike upućene predsjedniku stranke Andreju Plenkoviću. Da je HDZ oblikovan kao stranka, da ima relativno jasno i čvrsto izgrađenu svjetonazorsku poziciju, takvi rascjepi u stranci oko jednog u osnovi benignog dokumenta bili bi teško zamislivi. Upravo to što još ima značajke pokreta omogućava HDZ-u takvu fleksibilnost kod nečega što se primarno doživljava kao svjetonazorsko pitanje: prije tri godine ultimativno za ratifikaciju, danas neki bi, a neki ne bi ratificirali isti dokument.

Drugi je faktor relativno slabi vođa. HDZ je uvijek funkcionirao i ravnao se prema jakom vođi, a kada bi taj vođa pao (zbog bilo kojeg razloga), onda bi ga stranka odbacila. Plenkovića je pokret iznjedrio na čelo stranke shvativši da s dotadašnjim predsjednikom, Tomislavom Karamarkom, ne može pobijediti na izborima i sastaviti stabilnu većinu. Ljudi u vrhu stranke nisu Plenkovićevi kadrovi (zato je on ograničeniji u vođenju u odnosu na prethodnike), a ni znatan dio članova HDZ-a ga ne doživljava kao svojeg, kao autohtonog, i to zato što je u stranci od 2011. godine, iliti svoje 41. godine. On je izabran zato što se s njim moglo pobijediti na izborima i formirati većinu, ne zato što po svojim stavovima, retorici i stilu odgovara golemoj većini stranačkog članstva. Posljedica svega jest to da se na jednom pitanju oko kojega se činilo da neće biti velike rasprave HDZ duboko podijelio, a Plenković će u ovoj situaciji testirati svoju snagu. On je u jedinstvenoj situaciji u kakvoj nije bio predsjednik stranke koja je stožerna stranka vlasti: protiv njega su u pitanju koje je postalo iznimno važno zamjenik predsjednika stranke, politički tajnik, međunarodni tajnik i jedna potpredsjednica stranke. Zbog svega toga u ovome trenutku ne znamo kakav HDZ je na vlasti, da je stranka stvari bi bile jasnije, a to bi za državu i društvo bilo bolje.