U predsjedničkoj kampanji Ivo Josipović žestoko je napadan zbog svog govora održanog u Knessetu u veljači 2012. godine. Tada je treći predsjednik Republike govorio o ustašama i ustaštvu kao o otrovnoj guji i poručio »trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu«. Josipović je bio napadan iako je činjenično u veljači 2012. godine bio u pravu baš kao što je svatko tko je o toj guji govorio u prosincu 2014. godine i tome da je ona »još uvijek tu« bio u pravu. Iz prizemno-političkih razloga Josipović je napadan iako su pročelja mnogih zgrada u Hrvatskoj urešena rogatim »u«, iako se na nogometnim utakmicama reprezentacije i dalje masovno izvikuje ustaški pozdrav, iako se pojedine potpuno marginalne političke stranke (poneke od njih u koaliciji s HDZ-om) ne libe ustašovanja. No, tada se htjelo dokazati, činjenicama usprkos, da u hrvatskoj sadašnjosti uopće nema ustašovanja čime se pak htjelo dokazati da je bivši predsjednik u svom govoru u Izraelu neopravdano olajavao i opanjkavao Hrvatsku i to u inozemstvu.

  Od srijede, čini se, ustaša nema ni u Hrvatskoj prošlosti, barem ako je suditi po onome što je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović upisala u knjigu dojmova u Javnoj ustanovi spomen-područja Jasenovac. Nakon što se u srijedu ujutro inkognito prikrala Jasenovcu, položila cvijeće u spomeniku žrtvama, u kratkom tekstu koji je upisala u knjigu dojmova uspjela je ne spomenuti ustaše, uspjela je ne spomenuti ustaški režim, uspjela je ne spomenuti NDH, uspjela je ne spomenuti žrtve, uspjela je ne spomenuti zašto su žrtve baš te koje jesu. Mnogo je to uspjeha za tako kratak tekst.

 Ona je »kao čovjek bezpridržajno« osudila mučenja i ubijanja, konstatirala je da je ideologija koja je zločine uzrokovala moralno i pravno osuđena, a takva je politika »bila volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu«. Taj je zločin, dakle, počinio netko imaginaran, netko neimenovan, netko nepoznat i neznan. Grabar-Kitarović u Jasenovcu se nije bavila odavanjem počasti žrtvama, nego politikantskim prešućivanjem povijesti. Prešutjeti tko su bili počinitelji ozbiljan je moralni prijestup, a taj svjesni zaborav na rubu je amnestiranja zla. Ne spomenuti ustaše, ustaški režim i NDH u Jasenovcu, simbolički najsnažnijem mjestu ustaškog režima, istovjetno je odlasku u Auschwitz i prešućivanju nacizma i Trećeg Reicha.

  No, to nije jedini moralni prijestup koji je Grabar-Kitarović počinila. Osim što nije uspjela napisati tko su počinitelji, nije uspjela napisati ni tko su žrtve. Upravo je etnicitet žrtava – Srba, Židova, Roma – ključan za shvaćanje ustaškog režima. Te su ljude ustaše ubijale baš zato što su bili Srbi, baš zato što su bili Židovi, baš zato što su bili Romi, a ubijali su i Hrvate baš zato što nisu bili ustaški Hrvati. Da se to napisalo, moralo bi se napisati ili makar neizravno priznati da je u prošlosti bilo nekih Hrvata koji nisu bili dobri Hrvati, koji čak nisu bili niti loši Hrvati, nego su bili ološi Hrvati, a izgleda da je to tinta koju Grabar-Kitarović ne želi istisnuti iz svoje kemijske olovke. Zbog svega toga teško se oteti dojmu da se u srijedu u Jasenovcu nije dogodilo ništa drugo nego bezostatna bezprizornost bezpridržajnosti.