Tjedan za nama bio je tjedan najave borbe protiv nejednakosti. Početkom tjedna Oxfam je objavio istraživanje prema kojem najbogatijih jedan posto ljudi na svijetu kontrolira 48 posto svjetskog bogatstva, što je četiri posto više nego prije šest godina, a već sljedeće godine jedan posto najbogatijih trebao bi imati više od 50 posto svjetskog bogatstva, procjenjuje Oxfam. Izvršni direktor Oxfama Winnie Byanyima konstatirao je kako je došlo vrijeme da »naši vođe poduzmu snažne napore prema interesima koji utiru put poštenijem i prosperitetnijem svijetu«. Taj poziv »našim vođama« jedva da je i izgovoren, a Barack Hussein Obama je u govoru o stanju Unije snažno zazvao upravo smanjenje nejednakosti u društvu. Obama je predložio zdravstvenu reformu (zapravo nastavak nečega što bi trebalo biti možda i njegova najvažnija unutarnjepolitička ostavština), povećanje minimalne plaće, niže poreze za siromašne, a više za bogate (za što se poodavno zalaže i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, Warren Buffet, i to upravo na temeljima načela društvene pravednosti i solidarnosti). Obama se zalaže za nešto što se na ovim prostorima odavno udomaćilo, poput plaćenog porodiljnog dopusta, a mjera ne samo za ostvarenje načela ravnopravnosti spolova nego i smanjenja nejednakosti u društvu trebala bi biti izjednačavanje plaća žena i muškaraca. Prilično je upitno što će Obama do konca svog mandata, dakle do siječnja 2017. godine kada će u Bijelu kuću useliti nova prva obitelj, uspjeti ostvariti. Ako ništa drugo, ovogodišnjim govorom o stanju Unije pokušava trasirati put pravednijeg i solidarnijeg socijalnog razvoja Sjedinjenih Američkih Država. 

  Rastuće socijalne nejednakosti ne brinu Oxfam i Obamu zbog razlika samih, već zbog toga što su tolike razlike prijetnja za demokraciju. Posljednjih godina objavljene su dvije kapitalne knjige na tu temu. Francuz Thomas Piketty objavio je »Kapital u 21. stoljeću« u kojem obrađuje nejednakost u prihodima u nekim europskim državama i SAD-u od 18. stoljeća. Njegova je teza da je stvaranje nejednakosti sastavni dio naravi kapitalizma te da se taj proces može suzbiti isključivo državnom intervencijom. Toliko o tome da tržište i njegova nevidljiva ruka sve reguliraju sami po sebi. Zaključak je Pikettyja da kapitalizam stvaranjem pretjeranih nejednakosti, ako ga se ne reformira ili ne stavi pod kakvu-takvu kontrolu, ugrožava sam demokratski poredak. 

  Izvrsnu, na žalost ne i na hrvatski jezik prevednu knjigu, na temu nejednakosti, objavio je prije tri godine američki ekonomist i nobelovac Joseph E. Stiglitz. Već je naslov knjige »Cijena nejednakosti – Kako današnje podijeljeno društvo ugrožava našu budućnost« dovoljno zlokoban, a poznati ekonomist upozorava da prevelike (i k tomu još rastuće nejednakosti koje je analizirao na tada najsvježijim podacima) ugrožavaju demokraciju i potkopavaju vladavinu prava. Prije Oxfama i Obame dva snažna intelektualna glasa progovorila su o opasnosti prevelikih nejednakosti u društvu. Stiglitz, dapače, uvjerljivo argumentira da takve nejednakosti u društvu imaju izravne posljedice na ekonomski rast, negativne naravno. Sve izrečeno i napisano ne ide na ruku trash liberalima koji ne mogu shvatiti da je ekonomija dio društva, a ako se ekonomiji u kapitalizmu dopusti da nadvlada nad društvom, onda u pitanje dolazi nešto mnogo vrednije od novca – stabilnost demokratskog poretka i elementarna solidarnost među ljudima.