U Drugom punskom ratu, sukobu Rimske republike i Kartage, ključni trenutak koji je preokrenuo tijek rata bila je rimska odluka da rat, kojega je Hanibal protiv Rima uspješno vodio u Italiji, prenesu na teritorij Kartage, isprva u Hispaniju, a na koncu u sjevernu Afriku gdje su ga trijumfalno, 17 godina nakon njegova izbijanja, i završili.

   Ne treba uspoređivati današnju Francusku (i zapadni svijet) sa starim Rimom, a još manje treba uspoređivati Kartagu s al Kaidom i Islamskom državom. Međutim, sve što se u posljednje vrijeme događa kako u Francuskoj s nizom terorističkih napad, tako i s osujećenim terorističkim napadima, među kojima se spominje i mogući napad na Kongres Sjedinjenih Američkih Država, podsjeća na rimsku odluku da rat prenesu na za njih neprijateljski teritorij. Tu svaka sličnost s 2. punskim ratom prestaje.

   Da bi se shvatila ta paralela trebalo je u srijedu navečer pogledati ponovo vrlo zanimljive »Paralele« urednice Morane Kasapović na Hrvatskoj televiziji. Emitirana je izjava Amedy Coulibalyja, jednog od terorista koji je napao Francusku. Kazao je »Vi napadate kalifat, Islamsku državu, mi napadamo vas«.

U toj je rečenici dio rješenja na odgovor zašto se u posljednje vrijeme zbiva što se zbiva. Logika njihova djelovanja je vrlo jednostavna »ako ti mene, onda ću i ja tebe; ako ti mene u mome dvorištu, onda ću ja tebe u tvome dvorištu«. U toj rečenici Coulibaly je zapravo ustvrdio ono što i inače znamo: zapadne sile napadaju Islamsku državu u njenim uporištima u Iraku i Siriji.

Osim toga, zapadne sile napadaju al Kaidu u njenim uporištima od Afganistana i Pakistana do Malija. Ono što oni, kao pripadnici Islamske države i al Kaide, čine iz njihovih očiju gledano nije ništa drugo nego odgovor na napad.

   Petljanje zapadnih sila po arapskim i islamskim zemljama koje traje više od stotinu godina poput francuske kolonijalne ostavštine u Siriji, stvaranje Iraka kao države po mjeri kolonijalnih gospodara, rušenja Muhameda Mosadeka u Iranu prije šest desetljeća, pa sve do intervencija poput američke u Iraku uvelike je omogućilo to što se danas žanje.

U arapskom i islamskom svijetu postoji niz slabih, disfunkcionalnih država i režima, a takve su države i režimi plodno tlo za razvoj organizacija poput al Kaide i Islamske države. Takvi preduvjeti stvaraju mogućnost za strahovito indoktriniranje dovoljno velikog broja ljudi (posljednje egzekucije Islamske države nad navodnim ruskim agentima obavio je desetgodišnji dječak) da oni mogu ugroziti tako slabe režime i države.

Islamska država i al Kaida u samo nekoliko godina toliko su ojačale da su ugrozile niz država (neke bi i poklekle da nema zapadne pomoći, a zapadna je pomoć opet gorivo za al Kaidu i Islamsku državu) od Pakistana, Afganistana, Iraka, Sirije, Egipta (privremeno zatišje), Libije, Alžira (privremeno zatišje), Somalije, Sudana, Malija, Nigerije.

Prošloga su tjedna rat, ne po prvi puta, uspjeli prebaciti na teritorij svojih neprijatelja. Iz naše vizure napad na »Charlie Hebdo« je barbarski čin, iz njihove vizure udar po posve legitimnom cilju. U tom ratu na »našem terenu« ugroženije će biti redakcije medija ili drugi civilni ciljevi nego vojne baze ili policijske postaje. Njih je napadati teško, one su prirodno dobro branjene, a lakše je udariti po novinskim redakcijama, javnom prijevozu ili kao nedavno u Pešavaru školi.

   Vojna sredstva za eliminiranje al Kaide ili Islamske države ne mogu biti dostatna. Želi li ih se pobijediti zapadne će zemlje morati uložiti golemu energiju, vrijeme i novac u snaženje danas slabih i to snaženje u svakom pogledu, sigurnonosnom, ekonomskom, socijalnom, a upravo je to ono što su zapadne sile često podrivale posljednjih desetljeća.