U tjednu za nama, zahvaljujući ministru branitelja Predragu Matiću, doznali smo da su mjesečna primanja vođe prosvjeda dijela branitelja Đure Glogoškog, predsjednika Udruge 100-postotnih ratnih invalida, po svim zakonskim osnovama nešto manja od 25.000 kuna.

Pitanje je kako da više od dva i pol mjeseca prosvjede vodi čovjek čija su mjesečna primanja nešto manja od 25.000 kuna, a u neveseloj ekonomskoj i socijalnoj situaciji ne prosvjeduju ljudi kojima je mjesečni prihod 3.000 ili 4.000 kuna. Jasno je da je prosvjed dijela branitelja izravno politički motiviran i da nema veze s njihovim statusom.

Njima je sadašnja vlast antipatična i mrska sama po sebi, a uoči predsjedničkih izbora i godinu dana prije parlamentarnih izbora organiziran je politički motiviran prosvjed protiv, kako oni sami smatraju, »Jugoslavena«, među koje očito spada i vukovarski veteran i zatočenik srpskih koncentracijskih logora Predrag Matić.

U tome se ipak ne krije odgovor na pitanje zašto ne prosvjeduju, preciznije rečeno zašto ne prosvjeduju tako dugo i po vlast toliko neugodno, ljudi koji imaju plaću 3.000 ili 4.000 kuna, ili pak oni koji su ostali bez posla.

Odgovor na to pitanje dao je Josip Županov u glasovitoj knjizi »Poslije potopa«, odnosno eseju »Otkucava li moralna bomba?«. U tom je eseju Županov konstatirao da »ekstremna bijeda može sasvim onemogućiti socijalni bunt, a poboljšanje ekonomske situacije može pospješiti eksploziju«.

   Prevedeno na današnju situaciju u Hrvatskoj, to znači da golema većina onih koji imaju male plaće naprosto nemaju taj luksuz da prosvjeduju. Oni su prisiljeni na to da svakodnevno hvataju vlastito preživljavanje, a žive u strahu da bi im se, prosvjeduju li (protiv države, vlasti, vlasnika poduzeća…) stanje moglo i pogoršati. Glogoški danas nije u takvoj poziciji. On može prosvjedovati i on zna ono što svi intuitivno znamo: kolikogod i kakogod da prosvjeduju protiv sadašnje vlasti, njihov socijalni status neće se promijeniti, pogotovo ne pogoršati.

   Sve se to zbiva u vrijeme kada otkucava, barem je takav dojam stvoren u javnosti i posredovan putem medija, moralna bomba koja je za Županova stvarna, za razliku od socijalne koja je uvelike mit.

Prema toj teoriji, ljudi lakše podnose loš socijalni status i deprivaciju nego moralni nered i cinizam. U Hrvatskoj je stvoren dojam da vladaju moralni nered i cinizam, da je svaka vlast, pa i sva politika načinom svoga djelovanja moralno neprihvatljiva i u samoj svojoj srži kvarna. Tom otkucavanju moralne bombe svoj je doprinos odlučio dati i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koji u nju unosi snažan emocionalni naboj, tvrdeći da su na vlasti oni koji ne vole Hrvatsku i koji je nikada nisu voljeli, pa nisu samo nesposobni, nego i moralno i nacionalno-emocionalno neprihvatljivi.

   Nije znano kojim to metrom domovinske ljubavi Karamarko mjeri nečiju ljubav prema Hrvatskoj, ali je jasno da je ta njegova tvrdnja posljedica moralnog nereda i cinizma. S pozicije predsjednika stranke koja je za sada nepravomoćno osuđena zato što je Hrvatsku toliko voljela da je zaključila da bi bilo dobro da tuđi novci budu na korist stranke i njenih tadašnjih čelnika, uzimati nekome mjeru zbog nevoljenja Hrvatske jest moralni nered i cinizam. Posljedica takvog opasnog poigravanja s emocijama ljudi lako može biti ubrzano otkucavanje moralne bombe, a eksplozija te bombe mogla bi pokazati da ni socijalna nije samo mit.