Izborni zakoni su izvor zla u ovoj zemlji i kad se taj izvor zatrpa i napravi novi, drugačiji od sadašnjeg, Hrvatska će naprosto procvjetati. Izbornozakonodavne inicijative su popularne, mnogo ih je, sežu od preporuka do ustavotvornih referendumskih inicijativa. Posljednji u nizu onih koji su prst uperili u izborno zakonodavstvo kao izvor zla je stranka Promijenimo Hrvatsku. I oni su ponudili svoju varijantu izbornog sustava, a ona bi, treba li u to uopće sumnjati, na vlast trebala dovesti kompetentne, stručne i poštene ljude. Bit će, valjda, da bi na vlast trebala dovesti i one koji pobijede na izborima.

Promijenimo Hrvatsku tvrdi da je izborni zakon rezultirao negativnom selekcijom »političara i onih koji vode državu« (inače, oni koji vode državu obično i jesu političari, a nisu objasnili jesu li i oni negativno selekcionirani), a sve je to dovelo do loše političke stvarnosti i konstantne političke nestabilnosti, jer političari jeftino prelaze iz jedne u drugu političku opciju. Valja konstatirati da Hrvatska nije zemlja konstantne političke nestabilnosti. Otkako je višestranačja utemeljenog na općem pravu glasa u Hrvatskoj birači su samo jednom, u rujnu 2016. godine, izašli na izvanredne, prijevremene parlamentarne izbore. Negativna selekcija (iako se valja čuvati generalizacija, u političkim strankama ima ljudi koji ne spadaju pod opis »negativne selekcije«) o kojoj se često govori je posljedica nešto širih društvenih procesa. Nekada, ne baš tako davno, većina je ljudi, ne bi li ostvarila svoje profesionalne ili karijerne želje, manje-više morala ući u političku stranku, prije toga u jedinu partiju. Danas je situacija ipak drugačija. Tko želi ostvariti svoje profesionalne ciljeve i karijeru ne mora nužno biti član stranke. Postoji mnogo niša u kojima je moguće djelovati, ostvariti svoje ciljeve, reklo bi se profesionalno se realizirati, a da se ne bude član stranke.

To bi, pak, značilo da u političke stranke ulaze ili idealisti, vjerojatno malobrojni, ili oni koji u stranku ulaze zbog obiteljske tradicije, a zapravo ne znaju što će tamo, ili oni koji smatraju da će svoje ciljeve najjednostavnije ostvariti kroz stranku jer na drugi način možda i ne mogu. Sve to skupa s izbornim zakonima nema nikakve veze. Promijenimo Hrvatsku tvrdi i da će novi izborni sustav, kako su ga oni zamislili, dovesti kompetentne, stručne i poštene ljude, a to je uvjet da zemlja izađe iz teškog stanja. Naravno da je politika, sposobnost vođenja i upravljanja, itekako važna i da određuje u kakvom će stanju biti zemlja (vjerojatno najilustrativniji primjer za to trenutačno je Venezuela), ali ima li doista negativna selekcija u politici veze s time što u Hrvatskoj po svemu sudeći nema dovoljno sposobnih menadžera i poslodavaca i kakve to ima veze s izbornim zakonima?

Sve to (i još ponešto poput smanjenja broja zastupnika nacionalnih manjina, povećanja broja zastupnika iseljeništva) ne bi bilo dovoljno da birače motivira da u većem broju od dosadašnjeg izađu na izbore, pa se predlaže i jednokratna porezna olakšica za one koji glasaju. A pitanje zapravo glasi zašto je biračka apstinencija u mnogo većoj mjeri pogodila nekadašnje socijalističke zemlje nego nešto starije demokracije, zašto u prvima na izbore izlazi mnogo manje birača nego li u drugima? Hrvatska bi na sljedećim parlamentarnim izborima prvi put mogla zabilježiti odaziv manji od 50 posto, a na nedavne parlamentarne izbore u Švedskoj odazvalo se 87 posto birača. To nema veze s kvalitetom izbornog zakonodavstva, to već ima veze s ukorijenjenošću demokracije i građanske svijesti.