U Rusiji 36 posto mladih ispitanika smatra da je SSSR svakako ili vrlo vjerojatno »djelovao korektno« kada je 1968. poslao svoju vojsku u Čehoslovačku
Prije 50 godina i jednoga dana, u utorak 20. kolovoza 1968. godina trupe zemalja članica Varšavskog pakta (bez rumunjskih trupa, jer Rumunjska je u odbila sudjelovati) izvršile su invaziju na Čehoslovačku.
Tom je brzo provedenom invazijom munjevito okončano praško proljeće. Mnogo toga je poznato, o tome kako je liberalizirajuće praško proljeće pod vodstvom reformatora Alexandera Dubčeka bujalo i raslo, o tome kako je snažan val liberalizirajuće atmosfere preplavio onodobne medije u Čehoslovačkoj, do toga kakvim su sve pritiscima bili izvrgnuti Dubček i drugovi, pa do toga kako je praško proljeće slomljeno.
No, time se u ovome tekstu nećemo baviti. Nećemo se baviti ni time kako je slamanje praškog proljeća, a slomile su ga »bratske« države, pruživši čehoslovačkim komunistima »bratsku pomoć« bio po mnogima dugoročno fatalan i prevratni udarac za socijalistički poredak u europskim zemljama i kraj iluzija o socijalizmu s ljudskim likom. Nećemo ni o tome kako je tada prvi (ne i posljednji) puta primijenja Brežnjevljeva doktrina ograničenog suvereniteta prema kojoj jedna socijalistička država ima pravo intervenirati u drugoj socijalističkoj državi zaključi li da je u toj drugoj državi ugrožen socijalistički poredak.
Pozabavit ćemo se povijesnim prevrednovanjem zbivanja otprije pola stoljeća, ali ne iz vizure žrtve, dakle Čehoslovačke (današnjih država Češke i Slovačke), nego iz vizure počinitelja. U nedjelju je »The Guardian« na svom portalu objavio tekst o rezultatima istraživanja provedenog u Rusiji, a o zbivanjima otprije 50 godina.
Levada Centar, vjerojatno najpoznatiji centar u Rusiji za istraživanje javnog mnijenja, proveo je istraživanje među mladima, od 18 do 35 godina. Iz rezultata istraživanja jasno je da u Rusiji među mladima postoji snažna nostalgija za Sovjetskim Savezom (i barem nekim njegovim dionicama). Komunističko nasljeđe, a to je nasljeđe SSSR-a, snažno je povezano s pobjedom nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu i s posljedično stečenim statusom supersile. No, mnoge druge epizode iz sovjetske povijesti, svakako i one nečasne, ili su potisnute ili reinterpretirane tako da uvelike ekskulpiraju Sovjetski Savez.
Dakle, 36 posto ispitanika, više od jedne trećine smatra da je Sovjetski Savez svakako ili vrlo vjerojatno »djelovao korektno« kada je poslao svoju vojsku u Čehoslovačku. Dakle, slanje trupa u stranu državu, bez ikakvog međunarodno-pravnog pokrića i odobrenja, za te ispitanike nije problematično. Ovdje bi se dalo postaviti pitanje koliko je takav odgovor refleks sadašnjosti, zbivanja u Ukrajini od 2014. godine, aneksije Krima i ruske uloge u ukrajinskog krizi. Većem dijelu ispitanika, riječ je o njih 45 posto, teško je kazati je li Sovjetski Savez djelovao korektno ili nije (to je povećanje za 11 postotnih poena u usporedbi sa sličnim istraživanjem iz 2003. godine), a bit će da je razlog za takvu neodlučnost naprosto neznanje o takvim zbivanjima iz sovjetske prošlosti.
Tek njih deset posto kazalo je da zna što se zbivalo u praškom proljeću. Interesantnu interpretaciju tih rezultata dao je Andrej Kolesnikov iz moskovskog Carnegie centra. On tvrdi da je država, dakle današnja Rusija, zainteresirana za to da skrije stvarno značenje takvih povijesnih događaja jer »u njenoj interpretaciji ruska povijest je povijest državnika i vojnika, ne građana«, a kao pokret koji je itekako imao veze s »građanima« (ako su takvi postojali pa i u privremeno liberaliziranoj Čehoslovačkoj) takvi događaji vlastima očito ne odgovaraju.
No, praško proljeće suočeno je s prevrednovanjem i u drugim državama koje su sudjelovale u invaziji na Čehoslovačku prije pola stoljeća. O odgovornosti vlada Poljske, Bugarske, Mađarske, Istočne Njemačke teško će se išta čuti. To je, pak, posljedica negiranja socijalističkih dionica iz povijesti tih zemalja, barem kada je riječ o takvim događajima, i barem kada je riječ o događajima za koje se odgovornost može, očito bez poteškoća, prebaciti na Sovjetski Savez, a za svoje tadašnje vlade tek konstatirati da su bile satelitske.
I to je prevrednovanje vlastite prošlosti s jasnim ciljem da je »naša povijest« čista i moralno neokaljana, pa ona socijalistička samim time nije »naša«, a posljedica toga je da je za one neprihvatljive dionice odgovoran netko drugi.
Opća praksa
TIHOMIR PONOŠ Povijesno prevrednovanje praškog proljeća
Tihomir Ponoš
21. kolovoz 2018 21:45
Prag / Reuters
U Rusiji 36 posto mladih ispitanika smatra da je SSSR svakako ili vrlo vjerojatno »djelovao korektno« kada je 1968. poslao svoju vojsku u Čehoslovačku
Prije 50 godina i jednoga dana, u utorak 20. kolovoza 1968. godina trupe zemalja članica Varšavskog pakta (bez rumunjskih trupa, jer Rumunjska je u odbila sudjelovati) izvršile su invaziju na Čehoslovačku.
Tom je brzo provedenom invazijom munjevito okončano praško proljeće. Mnogo toga je poznato, o tome kako je liberalizirajuće praško proljeće pod vodstvom reformatora Alexandera Dubčeka bujalo i raslo, o tome kako je snažan val liberalizirajuće atmosfere preplavio onodobne medije u Čehoslovačkoj, do toga kakvim su sve pritiscima bili izvrgnuti Dubček i drugovi, pa do toga kako je praško proljeće slomljeno.
No, time se u ovome tekstu nećemo baviti. Nećemo se baviti ni time kako je slamanje praškog proljeća, a slomile su ga »bratske« države, pruživši čehoslovačkim komunistima »bratsku pomoć« bio po mnogima dugoročno fatalan i prevratni udarac za socijalistički poredak u europskim zemljama i kraj iluzija o socijalizmu s ljudskim likom. Nećemo ni o tome kako je tada prvi (ne i posljednji) puta primijenja Brežnjevljeva doktrina ograničenog suvereniteta prema kojoj jedna socijalistička država ima pravo intervenirati u drugoj socijalističkoj državi zaključi li da je u toj drugoj državi ugrožen socijalistički poredak.
Pozabavit ćemo se povijesnim prevrednovanjem zbivanja otprije pola stoljeća, ali ne iz vizure žrtve, dakle Čehoslovačke (današnjih država Češke i Slovačke), nego iz vizure počinitelja. U nedjelju je »The Guardian« na svom portalu objavio tekst o rezultatima istraživanja provedenog u Rusiji, a o zbivanjima otprije 50 godina.
Levada Centar, vjerojatno najpoznatiji centar u Rusiji za istraživanje javnog mnijenja, proveo je istraživanje među mladima, od 18 do 35 godina. Iz rezultata istraživanja jasno je da u Rusiji među mladima postoji snažna nostalgija za Sovjetskim Savezom (i barem nekim njegovim dionicama). Komunističko nasljeđe, a to je nasljeđe SSSR-a, snažno je povezano s pobjedom nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu i s posljedično stečenim statusom supersile. No, mnoge druge epizode iz sovjetske povijesti, svakako i one nečasne, ili su potisnute ili reinterpretirane tako da uvelike ekskulpiraju Sovjetski Savez.
Dakle, 36 posto ispitanika, više od jedne trećine smatra da je Sovjetski Savez svakako ili vrlo vjerojatno »djelovao korektno« kada je poslao svoju vojsku u Čehoslovačku. Dakle, slanje trupa u stranu državu, bez ikakvog međunarodno-pravnog pokrića i odobrenja, za te ispitanike nije problematično. Ovdje bi se dalo postaviti pitanje koliko je takav odgovor refleks sadašnjosti, zbivanja u Ukrajini od 2014. godine, aneksije Krima i ruske uloge u ukrajinskog krizi. Većem dijelu ispitanika, riječ je o njih 45 posto, teško je kazati je li Sovjetski Savez djelovao korektno ili nije (to je povećanje za 11 postotnih poena u usporedbi sa sličnim istraživanjem iz 2003. godine), a bit će da je razlog za takvu neodlučnost naprosto neznanje o takvim zbivanjima iz sovjetske prošlosti.
Tek njih deset posto kazalo je da zna što se zbivalo u praškom proljeću. Interesantnu interpretaciju tih rezultata dao je Andrej Kolesnikov iz moskovskog Carnegie centra. On tvrdi da je država, dakle današnja Rusija, zainteresirana za to da skrije stvarno značenje takvih povijesnih događaja jer »u njenoj interpretaciji ruska povijest je povijest državnika i vojnika, ne građana«, a kao pokret koji je itekako imao veze s »građanima« (ako su takvi postojali pa i u privremeno liberaliziranoj Čehoslovačkoj) takvi događaji vlastima očito ne odgovaraju.
No, praško proljeće suočeno je s prevrednovanjem i u drugim državama koje su sudjelovale u invaziji na Čehoslovačku prije pola stoljeća. O odgovornosti vlada Poljske, Bugarske, Mađarske, Istočne Njemačke teško će se išta čuti. To je, pak, posljedica negiranja socijalističkih dionica iz povijesti tih zemalja, barem kada je riječ o takvim događajima, i barem kada je riječ o događajima za koje se odgovornost može, očito bez poteškoća, prebaciti na Sovjetski Savez, a za svoje tadašnje vlade tek konstatirati da su bile satelitske.
I to je prevrednovanje vlastite prošlosti s jasnim ciljem da je »naša povijest« čista i moralno neokaljana, pa ona socijalistička samim time nije »naša«, a posljedica toga je da je za one neprihvatljive dionice odgovoran netko drugi.