Tjedan za nama uvelike je obilježila smrt mladoga Mattea Ružića. Ona je na dnevni red stavila važnu temu – kako je u Hrvatskoj organizirana hitna medicinska pomoć. No, smrt Mattea Ružića otvorila je u Hrvatskoj i pitanje postojanja građana. Pitanje je doista jednostavno – postoje li u Hrvatskoj građani, dakle oni kojima je stalo do poboljšanja društva i boljeg funkcioniranja države. Ima li, dakle, onih koji su u konačnici, osnovna i ishodišna jedinica političkog pluralizma i društva.

Odgovor je, ako ćemo suditi na slučaju smrti Mattea Ružića, gotovo potpuno negativan. Građana gotovo uopće i nema, a to se može zaključiti iz reakcija koje je zaprešićki događaj proizveo. One su, naizgled, bile burne, brze i žestoke, oštre, ali u stvarnosti jedva da ih je i bilo. Znamo to po prosvjedu organiziranom ispred Ministarstva zdravstva. Nakon što je zaprešićki slučaj hitne medicinske pomoći i Ružićeve smrti danima bio prva tema na razini države, nakon što je način funkcioniranja hitne pomoći u medijima detaljno ispitan, nakon što je gotovo unisono zaključeno da je način na koji je nesretni mladić umirao i umro naprosto skandalozan, na prosvjedu se okupilo pet ljudi. Toliko je ljude, one koji nisu izravno pogođeni smrću Mattea Ružića, dirnula i pogodila nečija smrt.

Most je najavio, svjestan da Kujundžić neće podnijeti ostavku (a za njegovu ostavku ili smjenu postoje dobri razlozi taman da se u Zaprešiću ništa nije dogodilo), da će pokrenuti postupak njegova opoziva u parlamentu. Ministru Kujundžiću to je bilo dovoljno da posprdno govori o njihovim stručnim, medicinskim kvalifikacijama, smetnuvši pri tome s uma da nitko ne problematizira medicinsku stručnost Petrova i Strenje Linić nego ministarsku sposobnost Kujundžića. Jovanović je, pak, reagirao upravo na posprdne izjave Kujundžića o Petrovu i Strenji Linić i Kujundžićevu odgovornost za njih odlučio politički parkirati tamo gdje bi to Kujundžića moglo i stručno zaboljeti – u Hrvatsku liječničku komoru. Političara imamo, građana baš i ne. Barem ne ljeti.