Predsjednik Zoran Milanović predložio je promjenu načina obilježavanja Dana domovinske zahvalnosti. Državni praznici još su jedno područje koje pokazuje da je Hrvatska ne baš slučajna, ali svakako država gdje slučajnost ima veliku ulogu. Uostalom, nije nimalo čudno da u ovoj državi vlada kaos oko blagdana kada se ne zna tko zapovijeda njenom vojskom, kako se imenuje čelna osoba njenog Vrhovnog suda ili kako se nakon parlamentarnih izbora imenuje osoba koja će biti na čelu njene Vlade.

Prvi je i najvažniji državni blagdan samostalne i demokratske Hrvatske bio Dan državnosti koji se obilježavao 30. svibnja. Naime, na taj se dan 1990. sastao prvi hrvatski parlament ikad izabran na općim, izravnim i tajnim izborima. Budući da su kroz povijest zadnje ostatke ostataka svoje državnosti Hrvati čuvali i održavali kroz Sabor, ma kakav i kako izabran bio, bilo je logično da se kao najvažniji državni blagdan proglasi dan kada se on sastao nakon što je izabran na način kako priliči demokratskoj državi. Nije to imalo nikakve veze s tim tko je pobijedio na izborima par tjedana prije toga. Osim logičnosti datuma, taj je blagdan imao i svoj sadržaj i jasan način na koji se obilježavao. Bilo je to veliko narodno veselje u svim gradovima Hrvatske, tu i tamo začinjeno vojnom paradom na zagrebačkom jezeru Jarun. I cijela je država znala o čemu se radi i što se toga dana obilježava. Što god tko mislio o Franji Tuđmanu, on je znao kako osmisliti taj blagdan i omogućiti ljudima da ga prihvate.

I tako je to trajalo sve do ranih dvijetisućitih, kada je ničim izazvan liberal Ivo Škrabalo predložio, a Ivica Račan iz još misterioznijih razloga prihvatio, da se sustav državnih praznika temeljito pretumba. Ukinut je 30. svibnja kao Dan državnosti koji se preselio na drugi datum. Bilo bi jako zanimljivo provesti istraživanje koliko ljudi se uopće sjeća koji je to bio datum. Sam Škrabalo će biti kažnjen time što će ga povijest, barem ona politička, pamtiti samo po tome što je napravio s blagdanima. Iako je njegov doprinos hrvatskoj kulturi na puno područja zaista ogroman. U njegovoj je reformi kao blagdan uvedeno i Tijelovo. Ako netko ne zna kada ono pada, to je onaj blagdan zbog kojeg jučer većina ljudi nije radila.

Nakon ovog zahvata nastupila je potpuna blagdanska konfuzija koja traje sve do danas. Jedan od važnih datuma koji je postao blagdan jest i 5. kolovoza. Na taj je dan Hrvatska vojska 1995. ušla u Knin tijekom oslobodilačke akcije Oluja, tijekom koje je oslobođen veliki teritorij okupiran 1991. godine. Taj blagdan sada se zove Dan domovinske zahvalnosti i Dan pobjede. Središnja je proslava već godinama u Kninu, a obilježava se kroz razne prigodne manifestacije u cijeloj zemlji. Tijekom godina to je postala tradicija. Kakva-takva, ali ipak tradicija. Istina, ona je znala biti jako naporna za sve koji dolaze u Knin u to doba godine, usred ljeta, kada se temperatura u tom gradu često penje i preko 40 Celzijevih stupnjeva.

Usto, obilježavanje ovog blagdana često je znalo biti prošarano verbalnim napadima na političare ljevice, a znala se pojaviti i majica s ustaškim pozdravom. Ali to su bile i ostale fusnote. Puno je važnije bilo da se uhvatila tradicija u sklopu koje su se ljudi okupljali. I znali oko čega se okupljaju. Bilo kakvo premještanje iz Knina ili prorjeđivanje u smislu da se obilježava samo svakih pet ili deset godina bilo bi pogrešno. Naravno, kako godine prolaze, trebala bi se mijenjati i forma obilježavanja. Trebala bi biti više prilagođena sadašnjem trenutku.

Milanović je, dok je bio premijer, već intervenirao u proslavu Oluje. Na njegovu je inicijativu 2015., na dvadesetu godišnjicu Oluje, u Zagrebu održan veliki vojni mimohod. Iako je ta njegova inicijativa bila potaknuta političkim natezanjem s tadašnjom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, u suštini se to pokazalo kao dobra ideja. Mimohod je polučio veliki uspjeh, od božanskog glasa Mije Negovetić koja je otpjevala »Lijepu našu« pa do građana koji su se odazvali u velikom broju. Možda bi se na tom tragu trebalo odlučiti da se mimohod održava na svaku petu ili desetu obljetnicu. Ali središnja proslava Dana domovinske zahvalnosti i Dana pobjede treba i dalje ostati u Kninu.