Koliko god urednički neimari svega televizijskog to vjerojatno i željeli, ne može se središnja informativna emisija sazidati samo od kupovine što tenkova, što dalekometnog oružja. Jest, lijepo je vidjeti kako nam premijer govori fluidno strane jezike, zapravo treba mu iskreno priznati da djeluje svjetski za tih susreta s državnicima ponajvećih europskih zemalja, lijepo je i ministru obrane dati priliku da se pohvali kupovinom koja je nalik kupovini novog automobila što hoće reći da se ljubimac mora čekati mjesecima baš kao i svaka druga velika ljubav, ali otkada su onomad davno uduplali trajanje Dnevnika, koliko god da u njih vijesti trpaš, i opet se jedva zakrpa tih skori sat. Neš’ ti zemlje za sat vremena Dnevnika, tim prije i tim više ako se važe što se smije, a što ne smije i ako je senzacija tipa padanja snijega u prosincu malo i ništa zbog tih vražjih klimatskih promjena. Uglavnom, materijala više nema nego ima, a kad je tako, onda je lako koliko i spasonosno svako toliko, dok se još može, ubaciti u sustav prilog o svinjokolji. Koje ima. A znalo je ne biti. Ali je opet ima, svim kugama, pa i onoj svinjskoj, za dišpet. Ima je, ali, po kontroliranim uvjetima.

Svinjokolje ima i to je dobro. To je toliko dobro da je evo i ministar poljoprivrede David Vlajčić opasao pregaču, zasukao rukave i pred kamerom miješa ono punjenje što će u crijevo da kobasica bude. Ima tu logike, Slavonac je ministar i pravo je da se mesa hvata, a ne da čisti lustre ribi kad obilazi ribare koji su također njegova briga. Da ribu čisti bio bi jeftin populizam, ovako nije. Jedino što nekako mlako on to miješa kao da mu se i nije baš milo zaprljati ruke, bar se tako čini dok se prilog gleda. A opet, što je za nekog mlako, možda je za drugog dokaza posvemašnje predanosti i dobre taktike koja garantira da će se svaki sastojak, svaki mikron začina tu sljubiti u jedno, pa da kobasica bude čudo neviđeno. Ili je, a ni to nije nemoguće, ministar isti k’o Miš!

Elem, nije Miš nitko općenarodno znan. Obično je to čeljade poput mnogih od nas koje se jednostavno u jednom trenu našlo pred velikom životnom odlukom, pred pitanjem ženiti se ili se ne ženiti. Godine su tu, pamet je manje više tu, posao je skoro pa tu, a i mlada je tu i to lijepa, poduzetna i idejom mu posve bliska. Jedino što je stvaralo neku nedoumicu bi činjenica da Miš pamti riječi svoje bake koja je često znala govoriti da kupus valja brati u svom vrtu, a to onda hoće reći da i supružnicu treba tražiti da je iz tvog kraja. Jest, starinski je to, retro, ali k vragu ostane zapisano u pameti sve što su nam starci govorili, i dobro i loše, i mudro i blesavo. Pa još ako su običaji drugi u kraju gdje mlada živi, i ako joj je obitelj mnogoljudna a tvoja nije, i ako je hoćeš nećeš to sraz odrastanja u selu i odrastanja u gradu, stisne se čovjeku u grlu. Miš je, međutim, odlučio poslušati srce.

I sve je bilo kao u bajci dok nije došlo doba za kolinje, prvo njegovo i to na tuđem terenu. Kolinje, i to ne ovo u kontroliranim uvjetima, već ono starinsko gdje prase dvorištem trči, gdje se unutarnji organi na dvorište bacaju, gdje se rakijom duša i prsti promrzli griju. I gdje se rukama miješa smjesa koja će poslije u crijeva da od svega kobasice budu. E tu, na tu poziciju, stavili su Miša da poput ministra zaprlja ruke, htjeli ga dovući na tanak led, ma on se, lola, dosjetio jadu. Navukao tako on gumene rukavice što do vrata dosežu, em da je higijenski, em da ga poslije ne peče paprika što neminovno na rukama ostaje. Selo se načuditi tome nije moglo, pričalo se poslije svašta, ali otada je Miš neupitan član zajednice i kad ne miješa smjesu za kobasice. Ona razvijena socijalna inteligencija, taj bogomdan talent da se s ljudima zna, pobijedila je vjekovne običaje, taman da se ‘običan’ čovjek pita bi li sve bilo drugačije da se tih rukavica sjetio i ministar poljoprivrede za to malo vremena što se odlučio podružiti s ‘običnim’ narodom.

Narod… Dok premijer kupuje oružje i pri tom demonstrira eleganciju i učenost koju nesumnjivo ima, dok ministar poljoprivrede mlako miješa smjesu za kobasice, jedna šetnja mesnicama što su i opet proradile na zatvorenom dijelu zagrebačke tržnice Dolac čini da je čovjek svjesniji nego ikada da politika o narodu pojma nema, jer među narod jednostavno ne ide. U konkretnom slučaju ‘ladno se dade reći da gradonačelnik Zagreba Tomašević među narod ne ide, barem ovaj koji je nakon mjeseca i pol dana koliko je Dolac bio zatvoren i unutra i vani pohrlio svojim mesarima u nanovo otvorenom dijelu tržnice što je pod krovom. A nije da se imaju zašto i on i drugi bojati naroda, bilo da su to umirovljenice bijesne jer su ispraznile sve iz škrinja čekajući svog mesara, bilo da su to prodavači koji se ni na koga ne ljute dok krajnje duhovito, ako to već nije sarkazam neki, kazuju kako institucije rade svoj posao makar bilo i nepodnošljivo sporo. Institucije koje rade svoj posao, kako god okreneš dobra šala.

Na tržnici se zrcali sve, recimo platežna (ne)moć, pa umirovljeničke preferencije i realne mogućnosti, sustav koji je trom i zakoni koji su šuplji sa svrhom i razlogom da ih se vazda može zlorabiti. Tu se vidi koliko nam je populacija stara i koliko mladosti nema, vidi se koliko nikada zaživjela nije ta priča s domaćim proizvodom koji je bolji od stranog i OPG-ovima koji su ona stožerna snaga naše poljoprivrede, a vidi se i kako nam je trgovina na veliko i silni uvoz uništio skoro pa sve. No, prije svega tu se vidi i čuje i osjeti potreba ljudska da je pravodobno i pošteno informirana. A nije. Ne zna se, u konkretnom slučaju, ni kad će prava obnova, ni koliko će trajati, ni kako će se oni koji zbog obnove neće raditi obeštetiti, ne zna se kakva je sudbina Dolca kao takvog. Ne zna se zapravo ništa, a ako se nešto i zna, u to se više ne vjeruje. I tako je na svim našim tržnicama. I tako je na svim razinama našeg društva. Tako je jer se svijet koji je na položajima visoko odnarodio posve. Da se odnarodio nije na dan kad su i opet živnule mesnice na Dolcu bilo bi tu političara svake vrste koliko vam drago. Ali ne da presice drže i da se prigodno pljuckaju izmišljenim činovničkim jezikom, već da s cekerima u rukama krenu među banke, među ljude i pokažu da imaju razvijenu socijalnu inteligenciju koliko i talent za kupovinu. Jer, ako je ministar poljoprivrede mogao zasukati rukave, ako je Miš znao kako stati na kraj tazbini koja ga je bacila u ralje svinjokolje, e onda se s nebeskih visina mogu spustiti i drugi koliko god da im bilo teško.

Samo, lakše se odnarodit, recimo onako kako su se odnarodili autori zakona o prostornom uređenju, onom kojim će se, lako moguće, regulirati gradnja na štetu zdravog razuma i javnog interesa. Ili onako kako se od svog biračkog korpusa odnarodila nova žeton zastupnica. A što je više tih koji su se odnarodili, više je i začudnih likova koji su uvjereni da su baš oni od Boga i naroda poslani na zemlju. Recimo različiti dijelovi ljute desnice koji bi da su jedno tijelo od naroda izabrano isključivo da vodi Ministarstvo kulture. Ili pak oni što nas uvjeravaju da su jedno te isto oni što kleče i mole da bi žene učinili drugotnima i oni koji se i povorkom zalažu za prava diskriminiranih. Pa ti ne zapjevaj onu ‘ej moj narode’, baš kao i oni ‘oj narode, narode’.

Na malim ekranima Dnevnik, predug da ga se napuni samo vijestima o nabavci oružja. Ali ima svinjokolje, dok se može, i ministra koji je zasukao rukave. Nevoljko nekako miješa on onu smjesu za dobru kobasicu, miješa kao da je u rukavicama, a nije.