Knjige, a ne nagrade govore u pjesnikovo ime

Odbijanje nagrada

Kim Cuculić

02. lipanj 2019 17:40

Proteklog tjedna iz Ministarstva kulture stigla je (ne)očekivana vijest – naš najveći živući pjesnik Danijel Dragojević nije prihvatio nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo iz područja književnosti. One bolje upućene to nije nimalo iznenadilo, jer je poznato da Dragojević izbjegava medije, nije član književnih društava niti dugi niz godina prima nagrade. Njegov je stav da su njegove knjige tu da govore u njegovo ime. Danijel Dragojević rođen je 1934. godine u Veloj Luci. Piše poeziju, pjesničku prozu, prozu i eseje. Dosad je objavio dvadesetak knjiga, među kojima su »Kornjača i drugi predjeli«, »Nevrijeme i drugo«, »Prirodopis«, »Razdoblje karbona«, »Rasuti teret«, »Cvjetni trg«, »Žamor« i »Negdje«. Utjecao je na generacije hrvatskih autora svojim tekstovima, pjesmama, osebujnim stilom i beskompromisnim držanjem.Ipak, 1992. godine primio je »Goranov vijenac« za cjelokupan pjesnički opus, a ranije je dobitnik još nekih domaćih i međunarodnih književnih nagrada. No kako je nečije pravo da mu dodijeli nagradu, tako je i pjesnikovo pravo da ne primi nagradu. Dok Danijel Dragojević smatra da o njemu govore njegova djela, ima i onih koji su spremni i agresivno lobirati da im se dodijeli nagrada i na sve strane mašu s brojem nagrada i titula koje su dobili. Nekima su nagrade potvrda njihove vrijednosti, iako je sve relativno pa tako i nagrade.Podsjetit ćemo na još neke primjere odbijanja nagrada, među kojima je Radovan Ivšić, hrvatski nadrealist svjetskoga glasa. U jednom razgovoru za »Vijenac« na pitanje zašto je protiv nagrada i odličja, Ivšić je odgovorio:»Moderne su se države dosjetile da su nagrade izvrsno sredstvo kupnje duša. Daj mu nagradu, malo pozlaćenog pleha ili veliku ogrlicu, pa se više neće buniti i postat će dobar građanin i pokoran služitelj režima. U »Aiaxaji« Aiax viče: »Samo pseto nosi ogrlicu!«… Ima danas stotina i tisuća svakakvih nagrada što ih države i institucije prepredeno dijele šakom i kapom. Ne zaboravite da je porijeklo Nobelove nagrade nitroglicerin, to jest eksploziv, to jest rat. Povrh toga ima i sijaset pjesničkih festivala, koji su uvijek u službi ne poezije nego nečega drugoga. A i subvencije služe vlastima da neopazice usmjeruju umjetnički i politički život kako im je potrebno.«Ivšić je primjer umjetnika koji se cijeloga života nije klanjao nikome, osim poeziji, umjetnosti i slobodi. Odbijao je počasti i odlikovanja i u tome je bio nepokolebljiv do smrti. Mala afera izbila je 1999. godine kada mu je stručni žiri s punim opravdanjem dodijelio »Goranov vijenac«. No Ivšić je tada, s dvosmislenim tekstom, potpuno u duhu nadrealizma, zbunio žiri i odbio našu najvažniju pjesničku nagradu, pa je vijencem te godine ovjenčan Zvonimir Mrkonjić. Dok se stav Radovana Ivšića prema nagradama djelomično može pripisati i njegovom nadrealističkom konceptu, neki umjetnici odbijali su i odbijaju nagrade i iz drugih razloga i životnih principa.Svojedobno je nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo odbio primiti i veliki hrvatski skladatelj Ivo Malec, koji je izrazio zaprepaštenje po njemu uvredljivom formulacijom navedenom u priopćenju Ministarstva kulture da je nagradu odbio »iz osobnih razloga«. U pismu je naveo prave razloge odbijanja nagrade, izrazivši mišljenje da mu je nagrada dodijeljena u životnoj dobi u kojoj bi već odavno i sasvim »legitimno« mogao biti na drugom svijetu, a lišena je i svakog historiciteta koji bi joj dao neki vjerodostojni smisao. Između ostalog je napisao: »Kako sam duboko uvjeren da nikakva, pa ni najprestižnija nagrada ne može odlučivati o statusu jednog umjetnika – to je po meni upravo obrnuto! – tako mi je i posve strana misao da bi mi taj status vratila ona ista ruka koja mi ga je oduzela. Učiniti to uz pomoć jedne nagrade sigurno nije najsretnija metoda. Razmišljajući vrlo ozbiljno o svemu – jer je u glazbi sve vrlo ozbiljno – i uzevši u obzir sve rečeno, zaključio sam da nagradu »Vladimir Nazor« ne mogu i ne želim primiti.«Jedan od vjerojatno najpoznatijih primjera je francuski filozof i književnik Jean-Paul Sartre koji je 1964. godine odbio Nobelovu nagradu za književnost. Rekao je da je nagradu odbio zato što pisac mora ostati nezavisan od institucija koje ih dodjeljuju. Nije želio da ga Nobelova nagrada transformira i poistovjećuje s institucijom Švedske akademije. Osim toga, Sartre je istaknuo da Nobelova nagrada ne uzima podjednako u obzir pisce svih ideologija i nacija, nego da preferira zapadnjačke obrasce. Sartre je u svojim načelima bio dosljedan, jer je već prije toga odbio i članstvo u francuskoj Legiji časti, a izjavio je i da bi odbio i Lenjinovu nagradu od Sovjeta da mu je bila ponuđena. Budući da je odluka o Nobelovoj nagradi nepovratna, Nobelov odbor i danas službeno smatra Sartrea dobitnikom za 1964. godinu, unatoč njegovom kategoričkom odbijanju.Nobela za književnost 1958. odbio je i ruski književnik Boris Pasternak. Pozadina priče je takva da je na Pasternaka izvršen pritisak iz vrha tadašnjeg SSSR-a jer je »Doktor Živago« bio proglašen za antisovjetsko djelo. Iako je odbio Nobelovu nagradu, sovjetski su ga oficiri napadali, tako da mu je najmanje prijetilo izbacivanje iz zemlje. No pretpostavlja se da je premijer Indije Jawaharlal Nehru možda govorio s Nikitom Hruščovom, tako da ga ipak nisu poslali u egzil ili ga zatvorili.Unatoč ovim događajima, poznati crtač stripa Bill Mauldin napravio je poznatu karikaturu toga vremena koja je Pasternaka prikazivala kao još jednog zatvorenika u Sibiru kako cijepa drvo u snijegu. U toj karikaturi prikazuje ga se kao zatvorenika koji izjavljuje: »Ja sam dobio Nobelovu nagradu za književnost. Što je tvoj zločin?« Ovaj je strip osvojio Pulitzerovu nagradu za uredničku karikaturu 1959. godine. Nobelova medalja na kraju je predana Pasternakovom sinu Jevgeniju na ceremoniji u Stockholmu tijekom Nobelova tjedna u prosincu 1989. godine. Na toj je ceremoniji ruski čelist Mstislav Rostropovič svirao Bachovu serenadu u čast svoga preminulog sunarodnjaka.Jedan od najzanimljivijih trenutaka u povijesti dodjele nagrada Američke filmske akademije dogodio se 28. ožujka 1973. Te godine nagrada Oscar za glavnu mušku ulogu trebala je otići u ruke slavnoga Marlona Branda, za ulogu u filmu »Kum«, ali ju je on odbio primiti zbog diskriminirajućeg odnosa Hollywooda prema američkim Indijancima. Brando je na dodjelu nagrade poslao Sacheen Littlefeather, pripadnicu Apača, koja je održala dirljiv govor i pretrpjela zvižduke, ali doživjela i pljesak iz publike. Spomenimo još primjer američkog književnika Williama Saroyana koji je 1940. godine odbio primiti Pulitzerovu nagradu za svoje najpoznatije djelo, dramu »Tvoje najbolje godine«.

više vijesti

Odbijanje nagrada

Lidlova super ponuda