Miljenko Smoje i Velo misto. Jedna knjiga i jedna svevremenska televizijska serija. A u toj bravuri galerija nezaboravnih likova. Među njima, dakako, i Dotur Vice, gradonačelnik bez mane, onaj koji kraj svojih sugrađana ne prolazi bez da se nakloni u znak pozdrava.

Dotur Vice, u nezaboravnoj interpretaciji Borisa Buzančića, u stvarnosti je bio Vicko Mihaljević za kojeg će novinar “Slobodne Dalmacije” Damir Šarac napisati da je bio najneobičniji među svim splitskim gradonačelnicima – pjesnik, odvjetnik, satiričar, pučki šaljivac, prijatelj siromaha i redikula, ali i kreator značajnih gradskih projekata.

U seriji Dotur Vice ima dva velika poklonika, odnosno tri. Tu je picaferaj Vaša Svitlost te Strikan i Netjak, djelatnici, reklo bi se danas, gradske Čistoće ili ti dva smetlara, škovacina.

On, gradonačelnik, u finom odijelu, oni sa metlama u ruci, on intelektualac a oni, lako moguće, i bez osnovne škole. Među njima, svejedno, znak jednakosti, jer pazio je na to gradonačelnik.

Danas bi rekli da je bio socijalno osjetljiv, ili bi njegovi oponenti kazali da je samo vodio brigu o svom glasačkom tijelu.

Ma bit’ će da je u Dotura Vice samo bilo ljudskosti, razumijevanja da smo svi na ovom svijetu od istog materijala kovani, baš kao i saznanja da dobrog gradonačelnika čine zadovoljni građani kojima je na usluzi pogotovo i tim više ako ih život i nije mazio. Samo, kako se to lijepo veli, to u sebi ili imaš ili nemaš.

Momku je ime Mario Vušković. Nije mu ni 20 godina. Nogometaš je, stoper dobar, reprezentativac mlade vrste. Evo je iz Hajduka otišao u HSV, u Njemačku, u pečalbu nogometnu. Na rastanku piše pismo zahvale.

A u njemu i ovo: “Želim se zahvaliti ljudima u klubu koji su mi bili podrška svih ovih godina, od mojih suigrača do čistačica, žena u praoni, oružara, fizioterapeuta, doktora, trenera koji su me vodili i svih ostalih koji se svakodnevno brinu o nama.”

Dino Rađa, onaj Dino košarkaš koji je zbog svojih igara zaslužio i da ga prime u košarkašku Kuću slavnih u Springfieldu, ni u svom inauguracijskom govoru, baš kao ni ikada ranije, nije nabrajajući sve koji su zaslužni za njegovu karijeru, zaboravio “cleaning ladies”. Stana, Cvita, Eva i Elena.

Stana Kelam, Cvita Zoković, Eva Savić i Elena Prančević. One koje su cijeli radni vijek provele u dva-tri kvadrata spremice pod tribinama i na parketu, ali je zato njihova ocjena koliko je koji od klinaca pristojan i dobro odgojen bila ona koju su treneri iznimno cijenili.

Jer, znale su one te momke u dušu. Jer su, kako je često znao kazivati Rađa: “Od šest ujutro do 11 navečer, čistile za nama, kuhale čaj, mutile sokove, prale dresove i bile nam i mater i ćaća.”

Dino Rađa Mariju Vuškoviću može po godinama biti otac, ma obojica dijele taj dio dobra odgoja i ljudske razboritosti da pamte one koji su zaslužili da ih se štuje koliko god da su novcem i karijerom, radnom odjećom, otišli možda daleko od njih.

To imaš ili nemaš, ili barem imaš dovoljno mudrosti da nastojiš biti bolji i da za života prigrliš jednostavnu istinu da puk ljude dijeli na one koji će se svojih čistačica, podvornica ili podvornika, kućnih meštara, sjećati za vazda i one koji nikada nisu primijetili da kraj njih i one/oni hodaju, od osnovne škole do radnoga mjesta.

Ordinirati selektivno s visoka kad se visoko popneš ružno je za gledanje.

Ivica Puljak novi je gradonačelnik Splita. U njegovoj biografiji i podatak o roditeljima u kojem stoji da su završili četiri razreda osnovne škole i svojski se borili i mučili da dignu na noge četvoro djece.

Autoru ovog teksta ovaj spomen roditelja bio je, i još uvijek je, posebno drag. Nije to spomen, to je posveta ljudima koje je lako zamisliti, pogotovo ako ste i sami odrastali u kvartu što je nalik splitskim Plokitama tih 70-ih i 80-ih, kvartu kojeg se i danas od milja zove Siromašna.

Sve je tu; i kvartovski mali dućan i pred njim zidić, i očevi koji glancaju svoje Stojadine, i klinci s ključevima oko vrata, i mirisi iz kuhinja društvenih stanova sve jedan drugom nalik jer je jelovnik bio u svih sličan, rekli bi danas sezonski.

Sve puno radnika koji se upinju svojoj djeci omogućiti da im bude lakše i sve svijet koji nije dijelilo to koliko tko ima razreda škole već to koliko je tko dobar čovjek. Tim je razočarenje bilo veće kad su mediji krenuli sa serijom tekstova iz kojih se dalo zaključiti kako je Puljak zaboravio koliko je važno, pogotovo kada si gradonačelnik, znati što je i tko je i koliko je važna čistačica.

Nije, doduše, to učinio sam Puljak, Upravno vijeće Javne ustanove športski objekti je ono koje je donijelo odluku o neproduživanju ugovora o radu čistačici s utvrđenim 80-postotnim invaliditetom i majci dvoje maloljetne djece.

Oni koji su o tome pisali kažu da u tom Upravnom vijeću mahom sjede oni što ih je imenovao Puljak, baš kao i to da je čistačica nastradala zato što nosi prezime isto kao direktor parkinga na Gripama koji je bio ili jest u milosti Željka Keruma.

Priča u čas stiže i do Dnevnika gdje Puljak objašnjava kako ugovor nije produljen jer se radi o radnom mjestu koje je u “principu nepotrebno”, pa kaže i da nije znao da se radi o osobi s invaliditetom, a onda poručuje kako su građani njega i suradnike mu izabrali da uvedu red i zaustave nepotizam, korupciju i netransparentno trošenje javnog novca pa će to i činiti dok “graju dižu oni koji gube svoje pozicije”.

Ivica Puljak nikada, to je posve sigurno, neće biti poput HDZ-ova načelnika Darde pa da osnovnoškolcima dijeli bilježnice na kojima je silueta vojnika pred hrvatskom zastavom i prijeteći citat:

“Uspravno stojimo, ne klečimo ni pred kim, nismo nikog tlačili, nemamo ništa s tim.” Neće on, na sreću našu, nikada biti poput HDZ-ova načelnika općine Sibinj koji također dijeli bilježnice pa i onu na čijim koricama stoje siluete muškarca, žene i djece koji drže kišobran i “brane” se (!?) od duge dok ispod piše: “Sve je ok, ali… Obitelj je na prvom mjestu!”.

Za nadati je se da Puljak neće djelovati ni kao kolega mu gradonačelnik Kutine čiji glas se čuje na snimkama do kojih su došle novine 24 sata, čuje kako je važan akter čiste političke trgovine makar je, a i to se čuje, svjestan da je bilo bivših gradonačelnika koji su zbog toga i u zatvoru završili.

No, tim je teže ne biti razočaran Puljkovim nehajem za sudbinu jedne čistačice, koliko god svatko normalan bio za uvođenje reda. Riba se valjano čisti samo kad se krene od glave. Tako se, slikovito rečeno, i ona manja riba od predatora čuva.

Krenuti od čistačice u obračun s bivšima niti je hrabro, niti je mudro, niti je dobro. Ne znati o ženi ništa sve dok priča ne dođe u novine kazuje da Dotura Vicu Split i opet dobio nije.

Nema ga, doduše, u nas nitko, nijedan grad, nijedna općina, tek tu i tamo neki potencijal bljesne, i “pala” bi čistačica i drugdje ako je u ime političkih “viših ciljeva”. Ili to fotelja mijenja sve, ili je svima ponovno gledati Velo misto, samo ovaj put s pomnjom i razumijevanjem.