Prije točno dvije godine, 5. siječnja 2020. godine bivši premijer Zoran Milanović osvojio je mandat na Pantovčaku, pobijedivši Kolindu Grabar-Kitarović. Građanska Hrvatska je slavila, ljevica je bila ujedinjena i činilo se da je HDZ dobio ozbiljan korektiv na suprotnom brdu.

Kako danas građani ocjenjuju te prve dvije godine, pokazuje Milanovićev rejting. On je i dalje najpopularniji političar u državi i da su izbori sada, možda bi lako obnovio mandat. No, sam o sebi teško govori – odbio je jučer na novinarska pitanja odgovoriti koju bi si ocjenu dao za ove dvije godine, i smatra li da je razočarao svoje birače.

Vidno se zbunio od tog pitanja jer je došao objasniti mane Vlade, premijera i ministra obrane, a onda je odjednom trebao progovoriti o sebi. Na kraju, otprilike je rekao kako je možda i izgubio neke svoje tadašnje birače, ali da je vjerojatno pridobio i nove. Je li time izdao pokoje očekivanje svoga birača? Ne čini se da se time opterećuje.

Valja priznati da su ove dvije Milanovićeve godine ujedno bile i najteže dvije godine za Hrvatsku od Domovinskog rata, i za svijet tko zna koliko dugo. Pandemija, lockdowni, potresi, teška kriza, zatvorene granice.

De facto, predsjednik dio svoje ustavne ovlasti nije mogao u praksi ni obavljati – riječ je naravno o vanjskoj politici. Nije bilo putovanja, nije bilo susreta, nije bilo aktivne međunarodne politike. Svijet je zastao, i bavio se pandemijom.

Ionako male ovlasti hrvatskog predsjednika tako su de facto postale još fluidnije, i on se počeo baviti ostalim temama koje su mu bile na raspolaganju, a to su u prvom redu obrana i vojska, čiji je vrhovni zapovjednik, te dijelom pravo predlaganja kandidata za Vrhovni sud, i ostale stvari u kojima je predlagatelj ili supotpisnik odluka s Vladom.

Realno, bilo je to prilično besplodan period za sve, pa tako i za hrvatskog predsjednika. Okrenuo se pitanjima vojske, i svega što iz toga proizlazi.

Na neki način, postao je »lijevi suverenist«. To zvuči kao oksimoron, nekakvo drveno željezo, ali Milanović se na tom novom putu povezao i s braniteljima, a napadom na premijera Andreja Plenkovića sebi priskrbio i popularnost kod krajnje desnice.

Etablirao se kao vođa oporbe, no na taj način je doista i demoralizirao oporbu. SDP i sve njegove derivate učinio je nevidljivim. Nije HDZ toliko jak, koliko je opozicija slaba.

A Milanović kao vođa te opozicije ima specifičnu ulogu »vanjskoga bočnoga« – reagira samo na ono što sam želi, nema nad sobom nikakvu stranačku stegu niti ikakvu vrstu nadzora, i kao slobodni strijelac kreira politiku kako smatra da treba.

Znamenita prepucavanja s premijerom Plenkovićem i u zadnje vrijeme sve više s ministrom obrane Marijom Banožićem opteretila su političku scenu i pomalo već i umorila javnost. A primjer nabavke američkih oklopnjaka Bradleyja, što je i jučer bilo glavnom temom između predsjednika i Vlade, samo je jedan primjer koji pokazuje da Milanović, kad zagrize, ne pušta.

Nije problem u tome što predsjednik zagovara nabavku vojnih vozila koja nisu skupa, nužnost su za HV, te su izvor mogućeg prihoda za »Đuru Đakovića«. Problem je, međutim, kao i obično kod Milanovića, način, stil.

Pripremio si je jučer napismeno govor u kojem je argumentirao zašto bi Hrvatska trebala pristati na ponudu SAD-a. Svako slovo na mjestu. A onda je predsjednik počeo odgovarati na novinarska pitanja – tada je ministar postao »dibidus«, sve do toga da francuski predsjednik Macron »nema pojma što radi«.

I sve mlijeko bilo je proliveno. Iz vida se opet izgubila njegova dobra namjera, a ostala je samo žuč. I rječnik o Amerikancima, koji »nisu budale« ili »kriminalci koji će nas opelješiti« bio je u istom stilu.

Čak i kad želi komplimentirati, predsjednik je brutalan. Tako se iz vida izgubi cijela svrha njegova istupa, i poanta njegove priče – da smo u prilici dobiti američko naoružanje za vrlo povoljan novac, praktički u vidu donacije.

Nakon dvije godine, javnost sve teže prati takve istupe, u kojima se od šume ne vidi drvo. Jesu li mnogi razočarani takvom retorikom, vjerojatno da. Ima li Milanović i nove simpatizere, vjerojatno da.

Ali za njega problem na nekim narednim izborima može biti u tome da će svoje lijeve birače izgubiti, a desničari mu na kraju neće htjeti dati svoj glas, jer jednostavno nije njihov.