Na kraju krajeva

Od rujna sedmog tu Hrvati, hm, dišu

Siniša Pavić

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Život je čudo sazdano od mnogočega. Svesti ga na masku i dezinficijens bilo bi tako lako i tako neoprostivo krivo, bili vi za Stožer ili kontra njega. Prodisati ili ne prodisati, pitanje je sad!

placeholder


Sjednica. Bit će da je i prva nakon ljetne stanke. Svi su zauzeli svoje pozicije. I kamera javnog servisa također. Svi imaju maske. I premijer Andrej Plenković također.


Kamera ga lovi u trenutku kada rezolutno kazuje da škola mora početi 7. rujna. Jest da mu maska prikriva lice, ma zna tijelo odašiljati poruke i da se lice ne vidi. Ovo premijersko tijelo govori da je premijeru, narodski rečeno, pun kufer COVID-19! Valjao je taj Covid njemu poprilično i kad se činilo da Nacionalni stožer smisleno govori pa mu se slijepo vjerovalo, i kad su brojke od zaraženih bile male i pod kontrolom, i kad su izbori dobiveni na krilima Covida, ali brate sada je i premijeru dozlogrdilo.


Ne zna virus kad mu je stati i kad je dosta, pa umjesto da sada pusti šefa Vlade da državu povede put svijetle budućnosti, ruje i dalje gdje ne treba, recimo po noćnim klubovima strogo iza ponoći. To što Hrvatska iz dana u dan, kako to lijepo izvještavaju mediji, obara rekord u broju zaraženih i nije premijeru, vidi se, neke utjeha. A opet, nije ni svaki dan da rekorde obara Hrvatska. Garant ima neke zemljice nalik, recimo, Sloveniji koja je i na to obaranje jalna.




Nego ljeto s Covidom… Ove je godine trebalo biti ozbiljno sklon jalovoj sreći pa da se na more dođe u vrijeme kad su svi odlučili isto – doći na more. Mjesec dana prije prazne kale, deset dana poslije prazne kale, ali baš ta dva, tri tjedna srpnja i kolovoza gužve k’o nekada. U maloj vali sveg; Slovenaca, Čeha, Poljaka, našeg svijeta s kontinenta, Mađara, evo i dva automobila iz Velike Britanije. Nije to nepodnošljivo kao nekada, ali je sasvim pristojno previše. Stari gosti tu spašavaju sezonu privatnim, malim iznajmljivačima. Rad na vjernosti se isplatio taman da se čini kako se gosti i domaćini ove godine sućutnije i milije gledaju nego su ranijih godina to činili. I da, najvjerniji nam Slovenci. I da, sve što muči domaće muči i njih. Muči ih što će biti s poslom na jesen, muči ih hoće li se na jesen u školu ili će se školovati djeca od doma kad nema svaka obitelj s više djece i više laptopa, muči ih kako se pozdraviti sa starim hrvatskim znacima kad bi jedni u zagrljaj, a drugi daju lakat na pozdrav. Jedino što su susjedi uradili bolje jest to da su svakom svom stanovniku dali par stotina eura da ih troši na domaći turizam. Nije eto CRO kartica pa da o drugom ovisi, već svakom novci pa do Nove godine troši po slovenskim izletištima.


O mali milijun stvari ovisi ove godine turizam u maloj vali. Iz Ukrajine recimo dolaze samo najhrabriji, oni koji se ne boje da će im prije isteći valjanost testa na Covid nego li će se stići dovesti. Zato se stalno gledaju i slušaju vijesti, pa se s vazda preplanula lica Vilija Beroša pokušava iščitati koja nas to zemlja stavlja u crveno i što to zapravo znači. Danas gosta imaš, sutra ga možda nemaš, taman da lakonski mali iznajmljivač, satrven neizvjesnošću, narodski zaključi: »Ma k’o ga j…!«


Kad se sutra budu zbrajali rezultati jedne od najčudnijih turističkih sezona ikada, ta bi rečenica mogla komotno stajati u zaključku valjanosti iste. A sve to vodi nas dakako natrag famoznom Stožeru i starom grafitu iz jednog od strašnijih splitskih kvartova koji kaže: »Stranče, ovdje te zakon ne štiti!« Samo, ne štiti zakon više ni domaće. Jer, pravila nema. Zakon je uzeo svatko u svoje ruke. Dobro, maskicu je uzeo svatko u svoje ruke, pa s njom radi što mu drago. Jer, ako Stožer može imati drugačije aršine ovisno je li noćni klub, svadba, Alka, ili Gospino ukazanje, e pa može i čeljad obična. I pri tom sve može biti i fino, i pristojno, i uljudno.


Koliko čovjek čovjeku može biti drug, svjedoči naš čovjek na terenu koji se našao u Sinju i svjedočio ljudskoj dobroti. Izvještaj kazuje ovo: »U Sinju su ljudi toliko dobri jedni prema drugima pa posuđuju maske za uć’ u apoteku.« Naš čovjek na terenu opisuje kako je dan prije Alke išao u apoteku i stao u red u kojem ih je troje bilo ispred njega. U taj čas iz apoteke izlazi mrga i zahvali se curi u redu na maski, a onda je istu masku zamolila djevojku i gospođa u redu iza nje jer je i ona svoju zaboravila ponijeti. I sve bi lijepo, uljudno i s hvala. I sve ispoštovano s aspekta zadanih epidemioloških mjera. Tako se jedino valjda i može živjeti s virusom i Capakom. Samo, dok nas novo normalno i ober Stožer čine nenormalnijim nego li smo ikada bili, neki važni segmenti normalna života jednostavno ne stižu na red.


Ljetno kino u gradu na obali. Mjere se poštuju, sjedi u svakom drugom redu, dezinficiraju ruke, ostavljaju osobni podaci na ulazu. Na platnu film, domaći »Tereza 37«. Scenaristica mu i glavna glumica Lana Barić. U filmu isti taj grad na obali, ali lako je to moglo biti i u bilo kojem drugom našem gradu. Priča je to o društvu koje najradije i najsnažnije steže okove oko onih najtananijih, priča je to o zadrtu odgoju i krutom diktatu sredine, priča je to o slobodi koja je u pravilu sanak pusti jer se nema snaga, i priča je to o ženi, ali i o ljudima, koje se i ne trudimo razumjeti. »A kad je mene svega strah«, kazuje glavna junakinja u jednom trenutku svom ljubavniku.


Strah ju je i vlastite sreće, jer em nas od davnina uče da takvo što i ne postoji, em je logičnije i lakše nego ikada plašiti se. Na platnu glavna junakinja koja nas uči životu dok priča i lijepu i mučnu priču, a van ograde ljetnog kina virus i idilične slike s ljetovanja na kojima sve frca od divote kao da nam je, ne daj Bože, zadnje ljeto ikada. Pa dok premijer rezolutno kazuje da će škola početi 7. rujna, onaj tko je tu večer iz kina izašao nakon Tereze 37 može se jedini pitati tko će od mladosti raditi ljude i tko će za mladost raditi valjano društvo sad kad nam je Covid postao veći od života i dozvola za sve. Bit će da preživljavanje i ne da da se brinemo i o tome kakvi smo ljudi. A nismo najgori, čim tako benovolentno maske pred apotekom dijelimo.


Elem, čudno ljeto još čudnije godine gura tako silom dalje. Kakvo god invalidno bilo kamo sreće da se oduži, jer kakva će nam biti jesen nitko ne zna. U maloj vali i Slovenci i domaći slažu se kako im se najvažnijim čini da djeca krenu u školu. Pri tom se ne čini da ih se samo žele riješiti pa da ne rade baš svi od doma. Izglednije je da im je želja da osim spomena na Covid i mahnitanje kojekakvih stožera uče klinci, kao nekada, i neke druge stvari. Život je čudo sazdano od mnogočega. Svesti ga na masku i dezinficijens bilo bi tako lako i tako neoprostivo krivo, bili vi za Stožer ili kontra njega. Prodisati ili ne prodisati, pitanje je sad!


Premijerov govor tijela otkriva samo da je njemu, narodski rečeno, pun kufer.