Prošlotjedna poruka američkog državnog tajnika Mikea Pompea Hrvatskoj da svoje nacionalne projekte ne izvodi u suradnji s Kinom zbog sigurnosnih i ideoloških razloga, stavlja hrvatske vlasti u neugodan položaj. Najveći saveznik naše zemlje ne želi da Huaweiju dopustimo gradnju mreže 5G, a vjerojatno mu nije drago ni to što su Kinezi dali najbolju ponudu za terminal u riječkoj luci.

Čini se da hrvatske vlasti žele dobiti na vremenu, jer su tijekom rujna odluku o tome kojeg će investitora pripustiti u prostor riječke luke prebacile na kraj ove godine, kada prođu izbori u SAD-u. Vjerojatno očekuju da će sljedeća administracija omekšati stav prema Kini i njezinim investicijama po svijetu.
Slično se ponašaju i ostale članice EU-a.

I one su se našle između čekića i nakovnja, nakon što je administracija predsjednika Donalda Trumpa pokrenula trgovinski i tehnološki rat protiv Kine, vjerujući da će obuzdati uspon azijskog diva i njegov rastući utjecaj u svijetu. Iako je Italija već popustila pod pritiskom, pa je umjesto Kineza u prostor tršćanske luke pustila njemačkog investitora, brojne potencijalne kineske investicije u Europi ostaju na čekanju – dok se ne vidi ishod izbora u SAD-u. Primjerice, iako želi trgovinski sporazum s Kinom, Europska unija je dogovor s Pekingom također odgodila do kraja godine.

Članice Unije već dugo odgađaju i postizanje zajedničkog stava o tome hoće li Huaweiju dopustiti gradnju 5G mreže na svom području. Usprkos američkim pritiscima, Njemačka nije spremna iz igre isključiti Kineze, za razliku od Britanije koja im je preko noći okrenula leđa.

Odluka o isključivanju Kineza iz strateških projekata u Europi i Hrvatskoj nije lagana, jer će imati teške ekonomske posljedice. Ni SAD, niti Europa nemaju takmace koji su trenutačno dorasli za utakmicu s Huaweijem, vodećom svjetskom kompanijom u razvoju i primjeni 5G tehnologije. Ericsson i Nokia zaostaju. Zatvaranje vrata Kinezima značilo bi da će Europa ozbiljno zaostati u stvaranju uvjeta za primjenu vrhunskih tehnologija, umjetne inteligencije, za robotizaciju proizvodnje. Bio bi to težak udarac za razvoj zelenoga gospodarstva, u trenutku kada je ono postalo strateški cilj EU-a.

Pitanje je zašto bi Kinu – kako to želi Trump – trebalo razdvojiti od ostatka svijeta, kao što je Zapad prije 70 godina izolirao Sovjetski Savez i njegove satelite. Pragmatični kineski predsjednik Xi Jinping nedavno je u obraćanju Skupštini UN-a istaknuo da Peking nema namjeru sudjelovati ni u hladnom, niti u vrućem ratu, već da sa svima želi suradnju na uzajamnu korist i na bazi multilateralizma.

Izolacija Kine je nemoguća jer se svijet globalizirao. Za razliku od stanja prije 70 godina, velike sile imaju danas zajedničke »neprijatelje« – ubrzane klimatske promjene, zdravstvenu i ekonomsku krizu, koji se ne mogu riješiti bez tijesne međunarodne suradnje. Istodobno, ekonomske veze SAD-a i Europe s Kinom duboko su isprepletene i ne mogu se pokidati bez kolosalnih šteta za sve strane.

Tvrdnje nekih američkih dužnosnika da s Kinom ne treba surađivati zato što je »vodi komunistička partija«, nisu jako uvjerljive ni privlačne. Starije hrvatske naraštaje to podsjeća na izjave nekih jugoslavenskih dužnosnika da će »radije jesti travu« nego pokleknuti pred ideološkim neprijateljem.

Znamo kako su ta bivša država i njezin sustav završili. Od ideologije se ne može živjeti. Nema sumnje da opasnosti po nacionalnu sigurnost postoje. One se nikad neće otkloniti, ali se mogu itekako smanjiti – poticanjem dijaloga i suradnje velikih sila, a ne sukoba.

Kako rekosmo, oči su uprte u američke izbore. U Europskoj uniji željeli bi da iduća američka administracija stiša svoje hladnoratovske tonove, nadvlada egoizam i pokaže spremnost na suradnju u svijetu, počevši s europskim saveznicima koje je Trump uvelike otuđio. Što se tiče američkih odnosa s Kinom, stvari se mogu ublažiti, ali se ne mogu vratiti na staro, čak i da na izborima pobijedi Joe Biden.