Da nema buke koja dolazi s Pantovčaka, gotovo da bi cijela ova priča prošla gotovo pa neprimjetno
Zoran Milanović ima pravo da se Hrvatska ne bi trebala gurati u prve redove kad je u pitanju rat u Ukrajini. Nije na malim zemljama da se petljaju u geopolitiku, da pokušavaju uređivati međunarodne odnose. Na tom se terenu igraju, tuku, svađaju i surađuju samo veliki dečki. Za one manje tamo nema mjesta ako ne žele pokupiti kakav bespotreban šamar ili čvrgu. Može se to nekome činiti pomalo domobranskim, ali Vladko Maček, ako je u ičemu bio u pravu, onda je bio u svojoj izjavi da se mali trebaju zavući pod stol dok se veliki tuku. To je naprosto tako.
To bi u slučaju rata u Ukrajini otprilike trebalo značiti da se ne smijemo gurati u prve redove kada su u pitanju verbalni napadi na Rusiju i pružanje vojne pomoći Ukrajini. I tu Milanović ima pravo. Hrvatska, naravno, treba osuditi rusku invaziju na Ukrajinu i pomoći toj zemlji politički, vojno i materijalno. Ali na način primjeren jednoj maloj zemlji koja još uvijek ne zna tko zapovijeda njenom vojskom, koja jedva da ima mornaricu, a čiji su borbeni zrakoplovi prvi put poletjeli kada je u Kremlju bio Hruščov, a u Bijeloj kući Kennedy.
Ali nije baš do kraja jasno zašto Milanović ide toliko u suprotnom smjeru. Zašto on gura Hrvatsku u prve redove, među one zemlje koje izražavaju sumnje u način na koji zapad i NATO hendlaju krizu nastalu kada je Vladimir Putin zapovjedio ruskoj vojsci da prijeđe granicu Ukrajine. Da Milanović zaista ima ingerencije da je to što on govori vanjska politika zemlje kada je u pitanju ukrajinski rat, Hrvatska bi u tome bila sama samcata, zajedno s Mađarskom. Barem kada su u pitanju zemlje članice EU-a. Pa to je guranje u prve redove. Hrvatska i Mađarska protiv svih.
U slučaju obuke ukrajinskih vojnika na ozemlju EU-a u tu se inicijativu na ovaj ili onaj način uključilo barem dvadesetak članica EU-a. Hrvatska ni na koji način ne strši i ne izdvaja se među onima koji su u ovoj krizi na strani zapada, Ukrajine i NATO saveza. Ako se jednog dana Amerika i Rusija pomire ili barem koliko-toliko unormale odnose, što će se kad-tad dogoditi, eventualni gnjev Moskve prema zemljama koje su podupirale Ukrajinu raspršit će se na njih tridesetak. Jedna od njih je i Hrvatska. A ako će druga strana izražavati nezadovoljstvo zemljama koje su bile sumnjičave prema podršci Ukrajini, ono će se, barem kada su u pitanju zemlje članice EU-a, usredotočiti samo na Mađarsku. Hrvatska bi se pod tom vatrom našla zajedno s našim sjevernim susjedima da je ono što Milanović govori hrvatska vanjska politika. Još jednom treba ponoviti. Mala zemlja treba biti što neprimjetnija u ovom sukobu zapada, kojem naravno pripada i dijeli njegove vrijednosti, i istoka s kojim na neki način i graniči. I koji ima itekakvog utjecaja na ono što se događa jugoistočno od nas.
Nije ovdje riječ o onome što Milanović govori o ukrajinskoj krizi, je li u pravu ili ne, već o tome zašto on to uopće govori. Dio zapadnih medija, neki koje smo nekad doživljavali kao zlatni novinarski standard, sada su zaista spali na niske grane. Njihovo izvješćivanje o ratu u Ukrajini zaista jest bolje jedino od onog koje nude ruski mediji pod striktnom državnom kontrolom. Ali zašto se predsjednik jedne Hrvatske o takvim stvarima uopće mora javno očitovati.
A što se tiče obuke ukrajinskih vojnika, ni tu nije jasno čemu toliko protivljenje. Na područje EU-a stići će oko 15.000 ukrajinskih vojnika. Po onome što se dosad moglo čuti o ovoj temi, ogromna većina njih obuku će imati na teritoriju Poljske i Njemačke. Moguće je i da će dio naših instruktora otputovati u te zemlje. Moguće je isto tako da će zaista malen broj ukrajinskih vojnika zaista stići u Hrvatsku. Baš kao i u neke druge manje, veće i najveće članice EU-a. Ovdje Hrvatska zaista ne strši na bilo kakav način, niti se po bilo čemu gura u prve redove. Da nema buke koja dolazi s Pantovčaka, gotovo da bi cijela ova priča prošla gotovo pa neprimjetno. Ovako se sve samo bespotrebno razvlači po medijima kao nekakva ključna i odlučujuća priča.
Na kraju će cijela stvar završiti u Saboru. Za očekivati je da bi se tu mogla pronaći dvotrećinska većina i na taj način poništavanje predsjednikovog protivljenja. Većina koja podržava politiku EU-a o Ukrajini.
Zlatko Crnčec
Obuka Ukrajinaca nije guranje u prve redove
Zlatko Crnčec
23. studeni 2022 10:25
Foto Sime Zelic / Pixsell
Da nema buke koja dolazi s Pantovčaka, gotovo da bi cijela ova priča prošla gotovo pa neprimjetno
Zoran Milanović ima pravo da se Hrvatska ne bi trebala gurati u prve redove kad je u pitanju rat u Ukrajini. Nije na malim zemljama da se petljaju u geopolitiku, da pokušavaju uređivati međunarodne odnose. Na tom se terenu igraju, tuku, svađaju i surađuju samo veliki dečki. Za one manje tamo nema mjesta ako ne žele pokupiti kakav bespotreban šamar ili čvrgu. Može se to nekome činiti pomalo domobranskim, ali Vladko Maček, ako je u ičemu bio u pravu, onda je bio u svojoj izjavi da se mali trebaju zavući pod stol dok se veliki tuku. To je naprosto tako.
To bi u slučaju rata u Ukrajini otprilike trebalo značiti da se ne smijemo gurati u prve redove kada su u pitanju verbalni napadi na Rusiju i pružanje vojne pomoći Ukrajini. I tu Milanović ima pravo. Hrvatska, naravno, treba osuditi rusku invaziju na Ukrajinu i pomoći toj zemlji politički, vojno i materijalno. Ali na način primjeren jednoj maloj zemlji koja još uvijek ne zna tko zapovijeda njenom vojskom, koja jedva da ima mornaricu, a čiji su borbeni zrakoplovi prvi put poletjeli kada je u Kremlju bio Hruščov, a u Bijeloj kući Kennedy.
Ali nije baš do kraja jasno zašto Milanović ide toliko u suprotnom smjeru. Zašto on gura Hrvatsku u prve redove, među one zemlje koje izražavaju sumnje u način na koji zapad i NATO hendlaju krizu nastalu kada je Vladimir Putin zapovjedio ruskoj vojsci da prijeđe granicu Ukrajine. Da Milanović zaista ima ingerencije da je to što on govori vanjska politika zemlje kada je u pitanju ukrajinski rat, Hrvatska bi u tome bila sama samcata, zajedno s Mađarskom. Barem kada su u pitanju zemlje članice EU-a. Pa to je guranje u prve redove. Hrvatska i Mađarska protiv svih.
U slučaju obuke ukrajinskih vojnika na ozemlju EU-a u tu se inicijativu na ovaj ili onaj način uključilo barem dvadesetak članica EU-a. Hrvatska ni na koji način ne strši i ne izdvaja se među onima koji su u ovoj krizi na strani zapada, Ukrajine i NATO saveza. Ako se jednog dana Amerika i Rusija pomire ili barem koliko-toliko unormale odnose, što će se kad-tad dogoditi, eventualni gnjev Moskve prema zemljama koje su podupirale Ukrajinu raspršit će se na njih tridesetak. Jedna od njih je i Hrvatska. A ako će druga strana izražavati nezadovoljstvo zemljama koje su bile sumnjičave prema podršci Ukrajini, ono će se, barem kada su u pitanju zemlje članice EU-a, usredotočiti samo na Mađarsku. Hrvatska bi se pod tom vatrom našla zajedno s našim sjevernim susjedima da je ono što Milanović govori hrvatska vanjska politika. Još jednom treba ponoviti. Mala zemlja treba biti što neprimjetnija u ovom sukobu zapada, kojem naravno pripada i dijeli njegove vrijednosti, i istoka s kojim na neki način i graniči. I koji ima itekakvog utjecaja na ono što se događa jugoistočno od nas.
Nije ovdje riječ o onome što Milanović govori o ukrajinskoj krizi, je li u pravu ili ne, već o tome zašto on to uopće govori. Dio zapadnih medija, neki koje smo nekad doživljavali kao zlatni novinarski standard, sada su zaista spali na niske grane. Njihovo izvješćivanje o ratu u Ukrajini zaista jest bolje jedino od onog koje nude ruski mediji pod striktnom državnom kontrolom. Ali zašto se predsjednik jedne Hrvatske o takvim stvarima uopće mora javno očitovati.
A što se tiče obuke ukrajinskih vojnika, ni tu nije jasno čemu toliko protivljenje. Na područje EU-a stići će oko 15.000 ukrajinskih vojnika. Po onome što se dosad moglo čuti o ovoj temi, ogromna većina njih obuku će imati na teritoriju Poljske i Njemačke. Moguće je i da će dio naših instruktora otputovati u te zemlje. Moguće je isto tako da će zaista malen broj ukrajinskih vojnika zaista stići u Hrvatsku. Baš kao i u neke druge manje, veće i najveće članice EU-a. Ovdje Hrvatska zaista ne strši na bilo kakav način, niti se po bilo čemu gura u prve redove. Da nema buke koja dolazi s Pantovčaka, gotovo da bi cijela ova priča prošla gotovo pa neprimjetno. Ovako se sve samo bespotrebno razvlači po medijima kao nekakva ključna i odlučujuća priča.
Na kraju će cijela stvar završiti u Saboru. Za očekivati je da bi se tu mogla pronaći dvotrećinska većina i na taj način poništavanje predsjednikovog protivljenja. Većina koja podržava politiku EU-a o Ukrajini.