Vlada, Zagreb i Kaptol jučer su potpisivanjem sporazuma napravili prvi, ali možda i najvažniji korak prema tome da se konačno krene s izgradnjom nacionalnog stadiona u Zagrebu. Bit će to jedan od najkompliciranijih političko-poduzetničkih poduhvata dosad viđenih u Hrvatskoj. I to ne samo zato jer je za njegovu realizaciju potrebna međuigra navedenih triju moćnih i utjecajnih igrača, već i zbog toga jer će se cijeli proces odigravati pod jarkim svjetlima reflektora javnosti.
Uglavnom, bilo koja vlast koja će graditi stadion – i ona državna i ona gradska, morat će jako paziti na svaki detalj. Može se nogomet zvati najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali on je za mnoge ljude puno više od toga. Ljudi prate nogomet više nego većinu drugih sportova. Što pak znači da će izgradnja stadiona biti pod puno većim povećalom nego što je to bio slučaj s autocestama ili Pelješkim mostom. Ovaj put će na svaki korak izgradnje paziti ne samo mediji i oporba u Zagrebu i na razini države, već i svi oni koje zanima što se događa u najpopularnijem sportu. A takvih ima jako puno. Rasprave o izgradnji stadiona neće se događati samo u oporbenim strankama i medijskim redakcijama, već i po kafićima i terasama. Hrvatska je prepuna nogometnih fanatika koji će osim golova, kornera i položaja na tablici jako pomno popratiti što se događa i mimo samog terena. Da je tome tako pokazuju recentni događaji u Zagrebu gdje se u velikom dijelu populacije izbori u Dinamu prate s više pažnje nego što će to biti slučaj sa skorašnjim parlamentarnim. Da ne spominjemo splitsko stanje uma gdje je nogomet, točnije Hajduk, neizmjerno važniji od politike, gospodarstva, umjetnosti i bilo koje druge slične nevažne djelatnosti.
Pokušaj rekonstrukcije stadiona u Maksimiru u drugom dijelu devedesetih bio je spektakularan promašaj. U taj je projekt čak lako moguće spaljeno više milijuna ondašnjih njemačkih maraka nego što je potrošeno za izgradnju velebne Bayernove Allianz Arene. Na kraju za to nitko nije odgovarao. A ni neće.
Zbog svega toga će oni koji će voditi projekt izgradnje stadiona zaista morati paziti kako je potrošen svaki cent jer bi im inače sve to skupa u političkom smislu moglo eksplodirati u lice.
Možda je jedina dobra strana ove nakarade koja trenutno postoji u Maksimiru bilo, odnosno još uvijek jest, to što je pogled na nju možda šokirao gostujuće ekipe iz drugih zemalja. Čiji su igrači lako moguće pomislili da su greškom završili na nekom nedovršenom zdanju pa bi im, dok se još ne bi uspjeli kako-tako pribrati, Dinamo uspio ugurati kakav gol više nego da se igralo na pristojnom stadionu.
Svi su sudionici jučerašnjeg potpisivanja naglasili da će naglasak kod izgradnje stadiona biti na tome da privatni kapital u što većoj mjeri sudjeluje u cijelom projektu. U nogometu se zaista vrti bolesno velik novac. U tom se biznisu vrte stotine milijuna eura pa bi zaista bilo krajnje morbidno da najveći teret izgradnje podnesu građani zemlje u kojoj je prosječna plaća 1.200, a medijan 1.000 eura. Kao što se ne bi smjelo dogoditi ni da privatni investitor iz cijele priče izvuče megaprofit kroz izgradnju pratećih objekata koji su predviđeni u širem području novog stadiona.
U svakom slučaju, dobro je da je Vlada zajedno s gradom i Kaptolom jučerašnjim sporazumima širom otvorila prostor izgradnji stadiona. Koji se god i kakvi prigovori mogu uputiti u smislu da ima puno važnijih projekata od stadiona, gradu veličine Zagreba ipak je potreban jedan takav objekt. I to ne samo za nogomet. Na njemu će se moći održavati razni drugi događaji kao što su na primjer rock koncerti i slične priredbe.
Nogomet je zaista najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ali ona to može biti za nas samo kada smo u poziciji navijača reprezentacije ili kluba za koji navijamo. Za sve ostalo oko nogometa ipak nam je potrebna doza ozbiljnosti. Pred Gradom, Zagrebačkom nadbiskupijom, a posebno pred Vladom koja je već obavila velik dio posla sada je veliki izazov. Stvar se čini solidno postavljenom i puno toga upućuje na to da bi se ovaj put posao konačno mogao odraditi kako treba. Ako se u tome na kraju i uspije, Hrvatska bi konačno mogla pokazati da je sazrela kao društvo.
Uvodnik
Novo je uvijek bolje
Zlatko Crnčec
22. veljača 2024 12:01
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Vlada, Zagreb i Kaptol jučer su potpisivanjem sporazuma napravili prvi, ali možda i najvažniji korak prema tome da se konačno krene s izgradnjom nacionalnog stadiona u Zagrebu. Bit će to jedan od najkompliciranijih političko-poduzetničkih poduhvata dosad viđenih u Hrvatskoj. I to ne samo zato jer je za njegovu realizaciju potrebna međuigra navedenih triju moćnih i utjecajnih igrača, već i zbog toga jer će se cijeli proces odigravati pod jarkim svjetlima reflektora javnosti.
Uglavnom, bilo koja vlast koja će graditi stadion – i ona državna i ona gradska, morat će jako paziti na svaki detalj. Može se nogomet zvati najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali on je za mnoge ljude puno više od toga. Ljudi prate nogomet više nego većinu drugih sportova. Što pak znači da će izgradnja stadiona biti pod puno većim povećalom nego što je to bio slučaj s autocestama ili Pelješkim mostom. Ovaj put će na svaki korak izgradnje paziti ne samo mediji i oporba u Zagrebu i na razini države, već i svi oni koje zanima što se događa u najpopularnijem sportu. A takvih ima jako puno. Rasprave o izgradnji stadiona neće se događati samo u oporbenim strankama i medijskim redakcijama, već i po kafićima i terasama. Hrvatska je prepuna nogometnih fanatika koji će osim golova, kornera i položaja na tablici jako pomno popratiti što se događa i mimo samog terena. Da je tome tako pokazuju recentni događaji u Zagrebu gdje se u velikom dijelu populacije izbori u Dinamu prate s više pažnje nego što će to biti slučaj sa skorašnjim parlamentarnim. Da ne spominjemo splitsko stanje uma gdje je nogomet, točnije Hajduk, neizmjerno važniji od politike, gospodarstva, umjetnosti i bilo koje druge slične nevažne djelatnosti.
Pokušaj rekonstrukcije stadiona u Maksimiru u drugom dijelu devedesetih bio je spektakularan promašaj. U taj je projekt čak lako moguće spaljeno više milijuna ondašnjih njemačkih maraka nego što je potrošeno za izgradnju velebne Bayernove Allianz Arene. Na kraju za to nitko nije odgovarao. A ni neće.
Zbog svega toga će oni koji će voditi projekt izgradnje stadiona zaista morati paziti kako je potrošen svaki cent jer bi im inače sve to skupa u političkom smislu moglo eksplodirati u lice.
Možda je jedina dobra strana ove nakarade koja trenutno postoji u Maksimiru bilo, odnosno još uvijek jest, to što je pogled na nju možda šokirao gostujuće ekipe iz drugih zemalja. Čiji su igrači lako moguće pomislili da su greškom završili na nekom nedovršenom zdanju pa bi im, dok se još ne bi uspjeli kako-tako pribrati, Dinamo uspio ugurati kakav gol više nego da se igralo na pristojnom stadionu.
Svi su sudionici jučerašnjeg potpisivanja naglasili da će naglasak kod izgradnje stadiona biti na tome da privatni kapital u što većoj mjeri sudjeluje u cijelom projektu. U nogometu se zaista vrti bolesno velik novac. U tom se biznisu vrte stotine milijuna eura pa bi zaista bilo krajnje morbidno da najveći teret izgradnje podnesu građani zemlje u kojoj je prosječna plaća 1.200, a medijan 1.000 eura. Kao što se ne bi smjelo dogoditi ni da privatni investitor iz cijele priče izvuče megaprofit kroz izgradnju pratećih objekata koji su predviđeni u širem području novog stadiona.
U svakom slučaju, dobro je da je Vlada zajedno s gradom i Kaptolom jučerašnjim sporazumima širom otvorila prostor izgradnji stadiona. Koji se god i kakvi prigovori mogu uputiti u smislu da ima puno važnijih projekata od stadiona, gradu veličine Zagreba ipak je potreban jedan takav objekt. I to ne samo za nogomet. Na njemu će se moći održavati razni drugi događaji kao što su na primjer rock koncerti i slične priredbe.
Nogomet je zaista najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ali ona to može biti za nas samo kada smo u poziciji navijača reprezentacije ili kluba za koji navijamo. Za sve ostalo oko nogometa ipak nam je potrebna doza ozbiljnosti. Pred Gradom, Zagrebačkom nadbiskupijom, a posebno pred Vladom koja je već obavila velik dio posla sada je veliki izazov. Stvar se čini solidno postavljenom i puno toga upućuje na to da bi se ovaj put posao konačno mogao odraditi kako treba. Ako se u tome na kraju i uspije, Hrvatska bi konačno mogla pokazati da je sazrela kao društvo.