Tri mjeseca nakon što je ministrica zdravstva Irena Hrstić donijela uputu o dvojnom radu liječnika, čini se da se radi o aktu koji je proizveo više dojma nego stvarnog učinka. Na papiru, kriteriji su postavljeni strogo: liste čekanja kao ključni regulator privatnog angažmana liječnika trebale su postati alat za discipliniranje sustava. U praksi, međutim, nije zabranjeno gotovo pa ništa, niti je barem zasada itko stvarno ograničen.

Temeljni problem ove mjere leži već u njezinoj formi. Umjesto pravilnika, koji bi imao obvezujuću snagu i jasne posljedice nepoštovanja, donesena je uputa – pravno slabiji instrument, koji više sugerira nego što nalaže. Institucija upute u ovako osjetljivom području ostavlja prostor za razne interpretacije, odgode i selektivnu primjenu. Baš se to čini se i dogodilo. Bolnice nisu u tri mjeseca sustavno provjerile liste čekanja, niti su dosljedno uskladile dopusnice za dodatni rad liječnika s propisanim kriterijima.

Rezultat je pomalo paradoksalan. S jedne strane, formalno postoji okvir koji bi trebao ograničiti dvojni rad. S druge strane, niti jedna dopusnica nije ukinuta u najvećim bolnicama, a izdane su desetine novih. Ako su liste čekanja doista ključni kriterij, onda iz ovakvog ishoda proizlazi samo jedan od dva zaključka: ili su liste čekanja u hrvatskom zdravstvu iznenađujuće kratke – što građani svakodnevno iskustveno opovrgavaju – ili kriteriji uopće nisu ozbiljno primijenjeni.

Treća mogućnost, možda i najrealnija, jest da sustav nije imao ni političke volje ni operativne snage za provedbu vlastite mjere. Bolnice otvoreno priznaju da revizije nisu dovršene, da su zahtjevi vraćani na doradu, da su odluke prepuštene procjenama rukovoditelja. Drugim riječima, diskrecija je ostala ondje gdje je bila i prije – samo sada pod formalnim okvirom koji bi trebao djelovati kao reforma.

U tom kontekstu, početni strahovi dijela liječnika pokazali su se neutemeljenima, ali ne zato što je sustav pravedno i transparentno uređen, nego zato što se zapravo nije promijenilo ništa bitno. Nema pravne nesigurnosti jer nema ni stvarne primjene pravila. Nema uskraćivanja prava dvojnog rada bolničkih liječnika jer nema čini se ni ozbiljnog pokušaja da se ona redefiniraju.

Ovdje dolazimo do političke dimenzije cijele priče. Akt koji u tri mjeseca ne proizvede konkretne promjene nužno otvara pitanje političke težine onoga tko ga je donio. Uputa bez provedbe nije reforma, nego signal. I to prilično slab. U sustavu kakav je hrvatsko zdravstvo, opterećenom kroničnim problemima lista čekanja, kadrovskim deficitima i rastućim privatnim sektorom, polovična rješenja manje znače nekakvu neutralnost, nego puno više odustajanje od reforme

Posebno se čini indikativnim je to što nitko nije bio primoran odabrati između javnog i privatnog angažmana. Dvojni rad ostao je netaknut, a sustav je, barem zasad, izbjegao sukob. No baš to otvara jedno šire pitanje. Je li ovakva politika zapravo prešutni korak prema daljnjoj privatizaciji zdravstva? Ako se liječnicima omogućuje da bez stvarnih ograničenja rade u oba sektora, dok javni sustav i dalje pati od dugih čekanja, tada privatni sektor nužno jača.

Uputa je, dakle, ostala na razini niskog akta koji nije riješio problem koji je trebao adresirati. Liste čekanja postale su tek administrativni kriterij koji se može, i čini se, i ne mora primijeniti. Sustav je dobio još jedan dokument. Praksa je ostala istina.

Ako je cilj bio uvesti red, trebalo je donijeti pravilnik, jasno definirati rokove, obveze i sankcije te osigurati nadzor nad provedbom. Ako je cilj bio poslati političku poruku, onda je ona ostala nedorečena. A ako je cilj bio izbjeći sukob i zadržati status quo, onda se može reći da je mjera uspjela. Ali po cijenu daljnjeg odgađanja rješavanja ključnih problema.

Zdravstveni sustav ne može se reformirati uputama koje nitko ozbiljno ne provodi. Ili će se pravila postaviti jasno i obvezujuće, ili će se i dalje živjeti u prividu reformi, dok stvarni procesi, uključujući i postupnu privatizaciju, teku mimo službenih politika.