Hrvatska je dobila novu stranku. Zove se Drito. Rimuje se s Tito. I s mito. I s lito. I naravno, s još jako puno drugih riječi iz hrvatskog jezika koje završavaju s »ito«. Kao što je rekla buduća predsjednica stranke, riječ drito vrlo je česta u hrvatskom razgovornom jeziku.

Uglavnom, još jedna stranka iz čijeg se imena više ne može razaznati njena ideološka usmjerenost ni vrijednosni ili svjetonazorski sustav. Sve je više takvih. Odmah iz prve ruke mogu se nabrojiti sliče stranke. Tu je, naravno, Možemo! kao prvi primjer. Samo pasionirani pratitelj političkih zbivanja, i to ne samo Hrvatskoj nego u Europi, mogao bi iz prve povezati taj naziv sa španjolskom ultralijevom strankom Podemos, što na hrvatskom znači – možemo. Jer obećavati biračima da nešto možeš napraviti temelj je političke utakmice. A da mogu ispuniti obećanja, to svoje birače pokušavaju uvjeriti i lijevi i desni i liberali i zeleni i svi ostali. Ima puno takvih primjera u domaće političkom životu. Imamo i Fokus i Glas i Centar i Pravo i pravda i Most i Stranka s imenom i prezimenom. Imamo i DOMiNO, ali tu prva asocijacija definitivno nije na domoljubno-konzervativnu stranku ili na igru malim pločicama. Naime, u Hrvatskoj već dugo postoji udruga istog naziva kojoj je cilj »propitivanje tradicionalnih i rad na transformaciji opresivnih normi u tranzicijskom društvu«. Među inim stvarima organiziraju i QUEER festival u Zagrebu.

Uglavnom, prolazi vrijeme, odnosno već je prošlo, u kojem se iz imena stranke zna o čemu se radi. Kao da više nitko ne želi osnovati stranku koja bi u nazivu imala pridjeve kao što su socijalistička, liberalna, demokršćanska ili zelena. Za pravi odgovor zašto je tome tako možda bi bila potrebna prava mala sociološka i politička analiza. Postaje li politika sve više zabava, a sve manje ozbiljna djelatnost koja se obraća svjesnim ljudskim bićima kako bi ih uvjerila da podrže neke vrijednosti i neke politike? Ili je naprosto nastupilo vrijeme u kojem stare podjele na ljevicu i desnicu više nisu relevantne. Što je možda i istina, budući da lijeve i desne stranke u Europi imaju barem u 90 posto iste politike.

A kada je u pitanju gospodarstvo, razlike gotovo da i nema. Ekonomske politike su im identične. Točno se zna što se može očekivati od socijaldemokrata i konzervativaca u ekonomiji. Pa kad stranku netko nazove Drito ili Vaša stranka, nedavno osnovana u Velikoj Britaniji, onda se prosječan pratitelj političkih zbivanja možda ipak zainteresira o čemu se tu radi. Jer za stranke koje u nazivima rabe tradicionalne pridjeve zna da su manje-više iste.

Odmah su se javili i zli jezici koji šire školu mišljenja da se strankama namjerno daju ovakva nova, ideološki neobvezujuća imena, kako bi se njihovim liderima omogućilo da mogu surađivati sa svima, i lijevim i desnima, i s umjerenima i s radikalnima. Primjerice, puno je više frke dignuto u domaćoj javnosti nakon što je bivša zastupnica socijaldemokrata Boška Ban postala članica HDZ-ove vladajuće većine nego kada je to učinio njen saborski kolega iz stranke koja se zove Fokus, Dario Zurovec. Dobro, nije to baš do kraja točno jer Zurovec u svojoj kampanji nije bio baš toliko fokusiran na kritiziranje HDZ-a kao socijaldemokrati. Ali ima tu ipak nešto kada je u pitanju ime stranke s kojom su u Sabor ušle najnovije akvizicije vladajuće koalicije.

Nova stranka ima i parlamentarne zastupnike, istina izabrane na listi Mosta. Tako da može odmah krenuti vabiti birače jer ima parlamentarnu pozornicu. Ipak se ne kreće od nule. I suzdržat ćemo se toga da ovoj novoj opciji prikačimo bilo kakav ideološki predznak. Ili da pokušavamo naslutiti kojoj bi se strani mogli prikloniti nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

Naravno, ako uspije preskočiti prag od pet posto, što se za puno stranaka nastalih u Saboru pokazalo kao nepremostiva prepreka. Naravno, bračni par Selak Raspudić nije nepoznanica u domaćoj politici. Zna se prilično jasno njihova politička pozicija. Neka nove stranke, neka jača politička konkurencija.