U vremenima nesigurnosti, kojima se ni u najluđim snovima nismo nadali prije pet godina, samoodrživost s više izvora i kanala ostaje jedini pouzdani model razvoja
I dok na političkoj sceni ponovo bukti sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, život ide dalje. Primjerice, LNG terminal raste i postaje okosnica energetske sigurnosti za dio Europe.
Dva čelna čovjeka svađaju se na osobnoj razini oko tema koje uopće ne postoje, a koje očito gura predsjednik Milanović kako bi dobio na značaju i važnosti. Primjerice, to je tema ukidanja županija o kojima dnevno govori, a koja uopće nije ni na čijem dnevnom redu. Ili tema odlaska Plenkovića u Bruxelles u NATO, za što je premijer prvog dana, među ostalim i na naš upit, jasno odgovorio: »Ne, ne idem u NATO«. Pa je to i tema statusa sudaca i pritiska na pravosuđe, mada nigdje većih problema sa sucima nema, osim onoga jednoga koji je bio »zlovoljan« zbog plaće. To su doista neteme, pa se njima ne treba ni dublje baviti.
Za to vrijeme, dakle, život ide dalje, a život je energetska sigurnost i cijena energenata. Jučer je tako potpisan ugovor koji će omogućiti udvostručenje kapaciteta LNG terminala u Omišlju. Vlada je u kolovozu lani donijela i odluku o izgradnji plinovoda Zlobin – Bosiljevo i povećanju kapaciteta LNG terminala na Krku sa sadašnjih 2,9 na 6,1 milijardu kubnih metara plina godišnje. Ukupna vrijednost investicije iznosi 180 milijuna eura, od čega će 25 milijuna biti uloženo u proširenje kapaciteta LNG-a, a 155 milijuna eura u proširenje plinovodne mreže. Za sve to na raspolaganju će među ostalim biti i zajam kod Europske komisije, za koji Hrvatska apriori ispunjava sve uvjete, a koji će značiti povoljne uvjete za otplatu kredita sve do 2058. godine, uz čak deset godina počeka.
Novi plinovod gradi se, naravno, jer postojeći ne može zadovoljiti novi povećani kapacitet terminala u Omišlju, a bit je investiranja u takav kapacitet LNG terminala da će on moći servisirati i potrebe susjednih zemalja, Slovenije, Austrije i Mađarske. Tako ona fraza o tome da je PGŽ postao glavno energetsko čvorište ovog dijela Europe, doista dobiva sadržaj.
Za plinovod prema Sloveniji već je ishođena građevinska dozvola, pa može krenuti izgradnja za Sloveniju, dok za Mađarsku još treba odraditi određene projekte, što se očekuje u naredne tri do četiri godine. LNG terminal u Omišlju je od početka rada u siječnju 2021. prihvatio gotovo osam milijuna kubika ukapljenog prirodnog plina, a isporučio gotovo 4,8 milijardi kubika prirodnog plina. Uz terminal je do sada pristalo 59 brodova za prijevoz ukapljenog prirodnog plina, a kapaciteti terminala su rezervirani do 2027. godine.
Kad se prisjetimo da je prije točno pet godina na Korzu bio organiziran prosvjed protiv gradnje LNG terminala, možemo samo zaključiti da je to zaista bio kratkovidan pogled na ovu tematiku. Vremena su bila drukčija, energetska kriza i rat izgledali su kao SF, i bili smo uljuljkani u stara dobra vremena kad je Greta Thunberg izgledala sa svojom novom zelenom politikom kao jedina budućnost čovječanstva. Nismo mogli zamisliti današnje scenarije. A danas je svijet, posebno Europa, na putu povratka klasičnih energenata, kao što je slučaj u Njemačkoj, gdje se nuklearne elektrane zatvaraju, ruskog plina više nema, pa se elektrane vraćaju na ugljen i klasična stara goriva. Čini se da smo 2018. godine mislili da smo ispred budućnosti, a danas znamo da ništa na svijetu nije sigurno – osim diversifikacije opskrbe energentima.
Samo model s više izvora energije je pouzdan, zato danas Hrvatska i Slovenija zajedno idu ka gradnji novog bloka NE-e Krško, zato raste LNG terminal i plinovod, zato se ulaže u hidroelektrane, solare i sve moguće izvore i resurse. U vremenima nesigurnosti, kojima se ni u najluđim snovima nismo nadali prije pet godina, samoodrživost s više izvora i kanala ostaje jedini pouzdani model razvoja.
Nažalost, ekologija ostaje u drugom planu, barem je tako s onim starim poimanjem ekologije. Danas ona znači nešto potpuno drugo, a to je realno shvaćanje krize i prihvaćanje onih metodologija koje su najmanje štetne među ponuđenima. U trenutku kad Hrvatska sa svojim transportnim pravcima i plinovodima postaje glavni opskrbljivač za širu regiju i dio Europe, to se ipak čini kao realan smjer razvoja. Populizam, politizacija i skupljanje poena na toj temi više nikako nisu hit.
UVODNIK
»Nova ekologija« nije zaustavljanje razvoja
Tihana Tomičić
15. travanj 2023 13:09
Foto Sergej Drechsler
U vremenima nesigurnosti, kojima se ni u najluđim snovima nismo nadali prije pet godina, samoodrživost s više izvora i kanala ostaje jedini pouzdani model razvoja
I dok na političkoj sceni ponovo bukti sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, život ide dalje. Primjerice, LNG terminal raste i postaje okosnica energetske sigurnosti za dio Europe.
Dva čelna čovjeka svađaju se na osobnoj razini oko tema koje uopće ne postoje, a koje očito gura predsjednik Milanović kako bi dobio na značaju i važnosti. Primjerice, to je tema ukidanja županija o kojima dnevno govori, a koja uopće nije ni na čijem dnevnom redu. Ili tema odlaska Plenkovića u Bruxelles u NATO, za što je premijer prvog dana, među ostalim i na naš upit, jasno odgovorio: »Ne, ne idem u NATO«. Pa je to i tema statusa sudaca i pritiska na pravosuđe, mada nigdje većih problema sa sucima nema, osim onoga jednoga koji je bio »zlovoljan« zbog plaće. To su doista neteme, pa se njima ne treba ni dublje baviti.
Za to vrijeme, dakle, život ide dalje, a život je energetska sigurnost i cijena energenata. Jučer je tako potpisan ugovor koji će omogućiti udvostručenje kapaciteta LNG terminala u Omišlju. Vlada je u kolovozu lani donijela i odluku o izgradnji plinovoda Zlobin – Bosiljevo i povećanju kapaciteta LNG terminala na Krku sa sadašnjih 2,9 na 6,1 milijardu kubnih metara plina godišnje. Ukupna vrijednost investicije iznosi 180 milijuna eura, od čega će 25 milijuna biti uloženo u proširenje kapaciteta LNG-a, a 155 milijuna eura u proširenje plinovodne mreže. Za sve to na raspolaganju će među ostalim biti i zajam kod Europske komisije, za koji Hrvatska apriori ispunjava sve uvjete, a koji će značiti povoljne uvjete za otplatu kredita sve do 2058. godine, uz čak deset godina počeka.
Novi plinovod gradi se, naravno, jer postojeći ne može zadovoljiti novi povećani kapacitet terminala u Omišlju, a bit je investiranja u takav kapacitet LNG terminala da će on moći servisirati i potrebe susjednih zemalja, Slovenije, Austrije i Mađarske. Tako ona fraza o tome da je PGŽ postao glavno energetsko čvorište ovog dijela Europe, doista dobiva sadržaj.
Za plinovod prema Sloveniji već je ishođena građevinska dozvola, pa može krenuti izgradnja za Sloveniju, dok za Mađarsku još treba odraditi određene projekte, što se očekuje u naredne tri do četiri godine. LNG terminal u Omišlju je od početka rada u siječnju 2021. prihvatio gotovo osam milijuna kubika ukapljenog prirodnog plina, a isporučio gotovo 4,8 milijardi kubika prirodnog plina. Uz terminal je do sada pristalo 59 brodova za prijevoz ukapljenog prirodnog plina, a kapaciteti terminala su rezervirani do 2027. godine.
Kad se prisjetimo da je prije točno pet godina na Korzu bio organiziran prosvjed protiv gradnje LNG terminala, možemo samo zaključiti da je to zaista bio kratkovidan pogled na ovu tematiku. Vremena su bila drukčija, energetska kriza i rat izgledali su kao SF, i bili smo uljuljkani u stara dobra vremena kad je Greta Thunberg izgledala sa svojom novom zelenom politikom kao jedina budućnost čovječanstva. Nismo mogli zamisliti današnje scenarije. A danas je svijet, posebno Europa, na putu povratka klasičnih energenata, kao što je slučaj u Njemačkoj, gdje se nuklearne elektrane zatvaraju, ruskog plina više nema, pa se elektrane vraćaju na ugljen i klasična stara goriva. Čini se da smo 2018. godine mislili da smo ispred budućnosti, a danas znamo da ništa na svijetu nije sigurno – osim diversifikacije opskrbe energentima.
Samo model s više izvora energije je pouzdan, zato danas Hrvatska i Slovenija zajedno idu ka gradnji novog bloka NE-e Krško, zato raste LNG terminal i plinovod, zato se ulaže u hidroelektrane, solare i sve moguće izvore i resurse. U vremenima nesigurnosti, kojima se ni u najluđim snovima nismo nadali prije pet godina, samoodrživost s više izvora i kanala ostaje jedini pouzdani model razvoja.
Nažalost, ekologija ostaje u drugom planu, barem je tako s onim starim poimanjem ekologije. Danas ona znači nešto potpuno drugo, a to je realno shvaćanje krize i prihvaćanje onih metodologija koje su najmanje štetne među ponuđenima. U trenutku kad Hrvatska sa svojim transportnim pravcima i plinovodima postaje glavni opskrbljivač za širu regiju i dio Europe, to se ipak čini kao realan smjer razvoja. Populizam, politizacija i skupljanje poena na toj temi više nikako nisu hit.