Pred Rijekom su dosad možda najzanimljiviji izbori. Uskoro će se vidjeti kakva je percepcija birača – je li Rijeka zadnje četiri godine napredovala ili ne, te tko je za to zaslužan ili odgovoran, pri čemu se ovdje igra prije svega račva u dva pravca: prema sadašnjem gradonačelniku Marku Filipoviću koji je nakon što mu je SDP okrenuo leđa nastavio samostalnu političku karijeru, te Sandri Krpan, njegovoj zamjenici i novoj kandidatkinji SDP-a. Zamjenica koju je stranka podržala distancira se od Filipovićeve politike pa ćemo vidjeti kako su građani to doživjeli s obzirom na obrazloženja koja su dana da je Filipović previše putovao, a ona ta koja je radila. Jer, ako je radila, onda je neminovno i participirala. Filipović je pak u sve ušao kao prekaljeni SDP-ovac, a izlazi kao nezavisni. Iako ga se većim dijelom mandata percipiralo kao stranačkog čovjeka nesklonog talasanju, nakon raskida sa SDP-om prvo ostaje kao riba na suhom, ali pokazuje potom jedno drugačije lice… Novi ritam grada iz prošlih izbora u novom se odnosu snaga tako pretvorio u pravu aritmiju.

Iako se dakle najzanimljivija bitka vodi na ovoj relaciji, praktički unutar samog SDP-a (iako je SDP nakon odlaska Filipovića ostao relativno monolitan), ima i nekoliko alternativa. Tu su prema anketama iznad pet posto još i nezavisna Iva Rinčić, potom Denis Vukorepa iz HDZ-a, Nebojša Zelič iz Možemo i Petra Mandić iz Mosta. U sučeljavanjima su se već pretresla brojna pitanja, a birači će se grupirati ovisno o tome što im je bitno. Lokalni su izbori o lokalnim pitanjima, no ima tu svega, od ideoloških stavova do ekonomskih preferencija, koje se lome na percepciji javnog dobra i javnog prostora.

Nešto bih rekla tek o sloganima i osnovnim porukama koje kandidati šalju. Zanimljivo je da je HDZ-ov Vukorepa, koji je šef Lučke uprave, imao potrebu istaknuti da je počeo od nule, pa istovremeno igra na imidž bivšeg lučkog radnika, dok se sloganima obraća vlasnicima nekretnina i plovila. Tako kaže da će na lokalnoj razini smanjiti porez na nekretnine koji je na nacionalnoj razini uvela upravo njegova stranka, te obećava nove vezove. Očito se obraća onima koji na te vezove imaju što privezati. Vukorepa je relativno dobro izabran kandidat HDZ-a za Rijeku. Sada je na čelu lučke uprave što je funkcija iznimno važna za reljef i razvoj grada. Jer tko ima pristup moru – taj kao da ima »grad u gradu«. Jasno je dakle da u Rijeci puno toga ovisi o politici države, a tako je i u drugim gradovima, no uz to što je dijelom »uvjetovana iznutra«, Rijeka je »na van« stiješnjena riječkim prstenom. Navodno je to komentirao i sam Vukorepa. Administrativna podjela gdje se bivša zajednica općina razbila na manje jedinice ponovo se pokazuje kao veliki, ne samo fiskalni, nego prije svega funkcionalni nedostatak. Već je opće mjesto da je tome kumovao HDZ devedesetih, ali ni SDP kasnije nije ništa učinio da općine i Rijeku objedini, pa je odgovornost gotovo podijeljena. Ono što je Rijeci bila prednost, tako je ispao nedostatak. U okolnim općinama se tako hvale da su doživjeli veliki skok, ali tko bi došao u zaleđe Rijeke – da nema Rijeke. Razvoj zaleđa pozitivna je eksternalija blizine Rijeke, a Rijeka pak ne može bez svog zaleđa koje joj u svakom smislu gravitira. U svakom slučaju, to bi bila prava reforma, ali gotovo je tabu tema koju nitko ne stavlja na stol. Zato se ostajemo vrtjeti u maloj bari punoj aspiracija.

Kampanja pak SDP-ove Sandre Krpan previše se fokusira na propuste sadašnjeg gradonačelnika, što je i logično, jer nekako mora napraviti distinkciju ako je sudjelovala u vlasti koju – želi smijeniti. Logično, ali teško. Tako je po definiciji situacije koju je proizveo sam SDP Krpan gurnuta u format negativne kampanje koja je sama po sebi rizična. Iako poručuje – odlučno za Rijeku, nekako je tiha i djeluje više kao timski igrač nego lider. No, tiha voda brege dere, kažu. Po anketama je u prednosti, a ankete – često pogode. Zelič je korektan, poruke su mu inkluzivne, napredne, promoviraju javni interes, otvorenost… Sve po uhodanoj špranci Možemovaca primijenjenoj na riječke prilike. No, sve je to nekako očekivano, pravocrtno, bez uzbuđenja i iznenađenja. Zelič kaže da »čuva i brine«, što ima i jednu natruhu patroniziranja. A ovo nisu izbori za papu. Bolje odzvanjaju površnije, ali jasne poruke, a tu se izvještio sadašnji gradonačelnik koji je – ako ništa – na brojnim eventima izbrusio neke PR vještine pa ima kratke poruke, gotovo opća mjesta, ali uz puno »dizalica« i izravnih obraćanja. Želi biti viđen što mu funkcija po definiciji omogućava, a on to obilato koristi – ima ga svugdje. Istovremeneno njeguje imidž pristojnog susjeda uvijek spremnog pomoći. Iako mu je vlastita stranka izmakla tepih pod nogama, nije ustuknuo nego se odlučio emancipirati. Nije međutim ozlojeđen, što je za njega dobro. Kritiziraju ga najviše zbog politike prodaje javnih prostora. No, loše se za njega može pokazati prije svega to što ga javnost percipira i kao onog koji je raskopao grad, pa ga opet zatrpao. Riječanima za njegova mandata – odrađenog pak većim dijelom opet u okrilju SDP-a – nije uvijek bilo lako, preskakali su rupe usred grada, tražili prolaze kao da su u labirintu, a Marko je uporno govorio da je Rijeka najveće gradilište… Iako je riječ o važnim i dugoročnim projektima, najviše se pamti kaos. E sad, hoće li Riječani – ipak – stati uz Marka i sad kad uz njega nije SDP, odnosno baš zato što mu je SDP ovako preko noći okrenuo leđa, pa će ga percipirati kao žrtvu te se solidarizirati – ostaje vidjeti. Također je pitanje, vide li njegovu zamjenicu, sada protukandidatkinju, više kao suučesnika ili kao alternativu. Ili će naprosto prevladati naklonost Riječana SDP-u kao brendu.

Iva Rinčić ima sve što treba za jednu gradonačelnicu, obrazovana je, uočava probleme i puno kritizira. Možda malo i preuporno tvrdi da je alternativa – doslovno to jamči. Isto tako, bježi od identitetskih politika: je li više lijevo ili nije, ne znamo. Govori o razvoju, gospodarstvu, struci, što zvuči tehnokratski. Bježi od ideologije i ide naširoko, za svakog ponešto. Ipak, naglašava javni interes te se protivi »rasprodaji«, kao i Zelič. S druge strane bi Rinčić, koju je podržao Milaković, snizila poreze. To je ok, međutim, nije niži porez motivacija za doseljavanje, nego dostupnost i kvaliteta javnih usluga. A nema javnih usluga bez rashoda. Tu je pak Možemo poentirao. Rijeka naime i dalje drži određeni nadstandard u odnosu na okolicu po mnogo stvari što treba brusiti kao argument za doseliti se. I tome onda prilagoditi stambenu politiku. Rinčić se postavlja kao kontra tekućoj politici, i ako birači budu htjeli kazniti i Filipovića i SDP, a traže alternativu koja neće biti HDZ – tu se nameće upravo ona. Ako je Riječanima uistinu dosta ideoloških podjela – opet Rinčić. Ali, opet, govoriti o »Galebu« kao da je (samo) turistički proizvod…

Galeb se doduše uklapa u ideološku platformu zamišljenu da bude pogodna za ponovnu pobjedu socijaldemokracije u Rijeci, no u međuvremenu je došlo do raskola: drugovi se posvađali, pa sad i Dan oslobođenja Rijeke obilježavaju na distanci od bar dva metra. Sve je to pomalo bizarno, i sad kad treba oblikovati identitet broda, tko će to napraviti? Da, poznato je tko to formalno radi i znamo da su ulupane velike pare, ali – evo – gledam ga s prozora, brod-simbol mira, nesvrstanih, antiblokovske politike – imamo priču kakve Europa nema, ali – gdje je inspiracija, što bi rekli Denis&Denis. Što se tiče Mostove kandidatkinje Petre Mandić, ona se ističe poduzetničkim rječnikom, podržava razvoj privatnim kapitalom, u ekonomiji djeluje kao da zna što priča i ima jasan stav – ekonomskog liberala, pa tko voli, nek’ izvoli. Ispravljala bi ona međutim i neke socijalne nepravde, i sve na prvu zvuči nekako moderno, a onda opet izađe s tako konzervativnim stavom kakav je »prosječnom« riječkom biraču vjerojatno i dalje jako dalek… To je možda i razlog da joj ankete daju šest posto. No, činjenica je da stav ima, jasno ga komunicira, pa bar znaš na čemu (ni)si.