Odletio je još jedan list iz šume života. Pripadao je našem stablu. Novinar koji bi fotografijama udahnuo dušu. U crno-bijelim slikama uživali smo u vatrometu boja. Još nije bilo »čudesnih topova«, objektiva od nekoliko desetina tisuća eura pa fotošopova što prave čudesa i mogu prevariti svakog čitatelja.

Ćućove su slike bile umjetnost i dokazni materijal. Žive, kao od krvi i mesa… Naravno, kada je riječ o kaznenom udarcu, jedanaestercu koji (ni)je dosuđen. Majstor. Nije bilo današnje tehnologije »uljepšavanja« fotografija, ali znao je Ćućo kako podvaliti uredniku – na fotografiju bi zalijepio loptu kako ulazi u gol. Kada su ga »pročitali«, dodao bi vratara… Dok su šefovi prstom provjeravali loptu…

Ćućo je povijest Rijeke i riječkog sporta. Pisao je kamerom. Volio je rukomet, ali nogomet i motociklizam bile su njegove ljubavi. Ćućo, Ćiro i pokojni Bevanda. Tri kralja grada na Rječini, kojemu su uzvratili svu pruženu ljubav.  Rijeka je jedina, jedinstvana.

Kao što je bio i Ćućo. Miroslav Ćiro Blažević i Branko Bevanda imali su privilegij Ćućova prijateljstva. I Doktor, s velikim prvim slovom, Žarko Tomljanović. Jadan je Ćućo morao satima snimati Ćirine škarice da bi to izgledalo kao da ih je izveo Di Stefano! Staza na Preluku, utrke oko Trsata i – automotodrom Rijeka na Grobničkom polju bili su njegovo carstvo. Na utrkama je Ćućo stvarao »slike ua okvir«. Za sva vremena.

Pećine i obitelj, Kantrida nogomet. S jednog na drugi kraj grada. A u umirovljeničkim danima i – Trsat. Šetnja. Uvijek u odijelu i kravati, elegantan. Za modnu pistu. Kao i kada je do prije nekoliko mjeseci dolazio u Novi list po novine za susjeda koji nema za kruh, a voli čitati… Mlad i razigran u duši, godinama unatoč, parkirao bi vozilo iz prošlog stoljeća tako da bi zatvorio cijeli ulaz, ostavio širom otvorena vrata automobila. Diskutirao… Tako je i živio.

Prestao je dolaziti i – kritizirati. Dobronamjerne su bile njegove primjedbe. Opravdane. O fotografijama na kojima je čovjek snimljen s leđa, o novini… Nažalost, nisu dopirale do onih kojih se to ticalo… Jer svoju je novinu, kao i svoj Grad, volio kao djecu, Duška i Nikšu… Anđela (supruga, u pravom smislu imena!) čeka ga u rajskim dolinama. A Bevanda je otvorio ekskluzivni restoran.

Prestao je dolaziti, plamen života postajao je slabiji. Ugasio se. Nakon što je u mladosti jurio kroz život i kroz crveno svjetlo na semaforu.  Ljutio se, kakav je to noćni život lučkoga grada, kada su se zatvorili barovi… Noćni život je bio dio njegova imidža, dok je čekao suprugu iz noćne smjene u Novom listu (korektura). Do odlaska u mirovinu.

Utakmica je završena.  Sudac uvijek odsvira prerano – kraj. Živio je burno, gromovito, otišao tiho, na prstima, da nikome ne bi bio na putu, smetao… Umorno srce prestalo je kucati. Smrt je u zaboravu, a ne u faktu smrti, čovjek je mrtav kada ga se više nitko ne sjeća… Ćućo je ostavio bogatstvo, povijest Rijeke u »slikama«. Natjerao nas je,  mlađe generacije će tek shvatiti, da se divimo i kažemo – Tako je to nekad bilo. Što bi nam tek ostavio da je u njegovo doba bilo računala, umjesto filma, razvijača i fiksira…

Stadion Kantrida bio je njegov dnevni boravak. Na brojnim putovanjima, po Jugoslaviji i Europi, užitak je bio raspravljati o – nogometu. Najsretniji je bio kada se Ćiro 1979. vratio iz Švicarske kao trener Rijeke, a nakon osamostaljenja postao i izbornik reprezentacije Hrvatske. Ćiro i Ćućo kao braća. Za sva vremena na stadionima Kantride i Rujevice stajat će slike dvaju Kupova bivše države osvojenih u Beogradu, protiv Trepče i Partizana. Pobjeda nad Realom, remi s Juventusom…

Više neće grintati. Šteta. Bilo je lijepo i nezaboravno.

Otrgnut je još jedan list sa stabla na Korzu.