Rijeka je samljela Osječane i sačuvala šest bodova prednosti nad Dinamom. Učinila je to na dojmljiv način, potvrdila da igra najbolji nogomet na našim prostorima. Maestralna predstava, šampanjska igra. Raskošni nogomet u sjajnom ambijentu Rujevice u – bijelom. Do sada goropadni Osječani, dobili su i Dinamo u Maksimiru, bili su nemoćni. Nijednog trenutka nisu bili u utakmici. Nisu im dali Riječani maestralnom izvedbom za desetu pobjedu ove sezone. Četvrtu zaredom: Dinamo, Split, Istra, Osijek!

Vrhunac užitka. Nogometaši Rijeke su se zabavljali zabavljajući gledatelje. Savršenstvo. Loptanje kao poezija.

Više od pola sata Osječani su bili na konopcima. Skrivali su lice, čuvali mrežu gustim rasporedom u dvije linije na tridesetak metara od vratara Mikulića. U četiri minute dva direkta u bradu i Slavonci su pokošeni. Najbolja momčad na gostovanjima, pet pobjeda na isto toliko utakmica, do utakmice na Rujevici, bila je na koljenima. Nakon što ni u jednom trenutku do tada nije bila u utakmici. Odnosno, čekala je što će se dogoditi. Molila se Bogu da riječki uragan senjske bure prođe bez štete. Riječani su ove sezone nemilosrdni. Jučer su do odmora srušili sve “stručne teorije” da se nakon reprezentativne pauze Kekova družina negdje izgubi. Igra stopi kao sladoled na užarenom suncu… Dokazali su Riječani suprotno.

Iskusni Aljoša Vojnović imao je “policijski zadatak”, pratiti kreatora igre Rijeke prema naprijed, čovjeka koji se kreće između linija i dijeli lopte, Franka Andrijaševića. Izgubio ga je na trenutak, Grgić je zakasnio i Andrijašević je sa pet metara glavom poslao loptu kroz noge vratara Mikulića. Srušen je osječki bunker. Zoran Zekić, nekdašnji napadač HNK Rijeka, postao je “lažnu napadačku momčad” (danas je moderno pričati o lažnim devetkama), s Bobanom i Ejupijem, odnosno Grgićem na Zutinoj strani terena. Možda su željeli iznenaditi Rijeku ofenzivnom igrom, ali odmah su upali u riječku drobilicu visokog presinga. Agresivne igre točnih dodavanja začinjene maštom. Rijeka se nametnula srcem i kvalitetom. Pristupom i znanjem. Osječani su na sredini terena bili u mišjoj rupi. Bradarić i Mišić dirigirali su riječkim orkestrom u bijelim rukavicama.

U fazi obrane Osječani nisu znali na kojem dijelu terena dizati barikade. Jer kada Ristovski (asistent kod prvog gola) i Vešović krenu po desnoj strani, Barišić je u panici.

Nakon Andrijaševićeve klasične egzekucije došao je red na Gavranovića. Oporavio se u reprezentativnoj pauzi (fizički i mentalno!), pokazao zbog čega je za mnoge najbolji igrač HNL-a. U nekoliko navrata. Najslađi trenutak je – pogodak za 2:0. Instinkt lisca, našao se tamo gdje je trebalo, na tri metra od osječkog gola, nakon što je Vešovićeva lopta plesala kao u fliper aparatu.

Teško je obraniti se protiv ovako raskošne i nepredvidljive igre Rijeke. Andrijašević kao “desetka” ili “trequartista”, iza prve špice Gavranovića. Desno Vešović Boltove brzine i lavovske snage i volje, a lijevo Gorgon koji može igrati sve pozicije prema naprijed. I zabiti sa svih pozicija. A Ristovski je najbolje krilo u HNL-u. Snaga Rijeke je u kolektivu. U dobro podmazanim mehanizmima u kojem se igrači žrtvuju jedan za drugoga. Osobne ambicije stavljaju na raspolaganje kolektivu. Kekovu kolektivu. U kojem svaki igrač s klupe može na travnjak u svakom trenutku. Osim vratara Sluge tu su u službenom protokolu bili – Čanađija, Matei, Črnic, Šofranac, Martić i Handžić.

Bila je to 18. prvenstvena pobjeda Rijeke (uz pet remija), na Rujevici od 2. kolovoza prošle godine kada je pala Čačićeva Lokomotiva. Zanimljivo, prvi gostujući pogodak je tada postigao sada jedan od najboljih igrača Rijeke – Franko Andrijašević. Igrač s kojim je Rijeka promijenila filozofiju igre.

Sljedeći gost Rujevice je Inter iz Zaprešića. Zabava je zajamčena.