Dvama pogotcima Davora Šukera na jučerašnji dan, prije 22 godine, ispisana je prva stranica novije hrvatske nogometne povijesti. Ćirini »komandosi« (Boban, Štimac, Bilić, Prosinečki…) predstavili su se Europi i svijetu u kvalifikacijama za EURO Engleska 1996. godine.

U Tallinu je pala Estonija (2:0), na »seoskom stadionu« u nekoj šumi… Sjećam se ambijenta kućne zabave. Ante Čačić večeras susretom protiv Turske u Maksimiru otvara dvanaesti ciklus kvalifikacija za odlazak na veliko natjecanje. Nismo prošli samo dvaput, 2000.  (EP, Belgija i Nizozemska) i deset godina kasnije (SP Južna Afrika) s Ćirom Blaževićem, odnosno Slavenom Bilićem.

Najdugovječnijim izbornicima (dvaput su prošli…). Od Ćire Blaževića do Čačića, 22 godine.  U sendviču Jozić, Barić, Kranjčar, Bilić, Štimac i Kovač… Igor Štimac je jedini izbornik koji nije otišao (smijenjen) na završni festival (Brazil 2014.), u kvalifikacijama (Island), predsjednik Davor Šuker je svog suigrača iz slavnih dana zamijenio – Nikom Kovačem.

Kovač je dobio nogom u stražnjicu  u kvalifikacijama za prošli EURO. Prodali su ga igrači (remi u Bakuu, poraz u Oslu…). Bila je to samo potvrda koliko su treneri (ne)bitni u nekim situacijama. Kovač je postao žrtva svog »njemačkog biča«, Čačić, dočekan na nož, drvljem i kamenjem, kao »Mamićevac«, riječima je osvojio momčad koju je Kovač bio izgubio… Fenomenalna atmosfera na Europskom prvenstvu i igre u prvoj fazi natjecanja (Turska, Češka i Španjolska) najbolja su potvrda.

Čačić je proglašen najboljim izbornikom prve faze. Njegov trenerski doktorat bio je »rušenje«  prvaka svega i svačega, Španjolaca. Nažalost, nasukao se na portugalsku obalu. Jer smo, nakon hrvatske loptačke poezije, prisustvovali koncertu bronhitičnih deva. Za što najveću odgovornost kukavičke igre snosi – izbornik. U pobjedama slava pripada igračima. A put do finala bo je otvoren… Za poraz nije nikakvo opravdanje činjenica da je Portugal osvojio krunu. Tu je utakmicu izgubila Hrvatska nakon dva sata (s produžecima), rastezanja igre u širinu kao da je žvakača guma.

Europa će u Rusiju 2018. godine poslati 13 reprezentacija od startnih 54. Devet pobjednika skupina i četiri iz baraža osam najboljih drugoplasiranih. Put nije popločen ružama, minska polja na svakom koraku (Turska, Island, Ukrajina s novim izbornikom Ševčenkom…).

Nakon Turske u Zagrebu,  s Kosovom se igra u Skadru, u Albaniji, jer stadion u Prištini nema licencu, pa Tampere u tri dana, od šestog do devetog listopada. Kalendarsku godinu zaključit ćemo  susretom s Islandom (12. studenoga) bez – publike. Objektivno,  iz četiri utakmice trebali bismo  osvojiti svih 12 bodova s obzirom na potencijal naše reprezetacije.

Bez publike, u grobnoj tišini, igrat ćemo večeras protiv Turske. Ante Čačić navikao je na igranje u pustinjskoj atmosferi. Na isti je način debitirao protiv Bugarske. Divljaci, upravo tako,  narodu su  ukrali radost i veselje – reprezentaciju! U zemlji političara koji se hrane ludim gljivama. Nemojte večeras doći dati podršku… Nogomet je najbolji hrvatski izvozni proizvod. U močvari – biseri, Pjaca, Rog…

Reprezentacija dirigenta Luke Modrića (9. rujna 31. godina), koji želi za sobom ostaviti nešto veliko. Za sva vremena. Poput Bobanove bronce na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. Kada već nije uspio to napraviti lipnja ove godine.

Rog je u džep strpao najvećeg loptačkog umjetnika, Iniestu (Messi je druga galaksija), Pjaca je pokazao napadačku raskoš igre jedan na jedan. Gužva je na sredini terena (Modrić, Rakitić, Badelj, Brozović, Kovačić…), ali i u napadu (Mandžukić, N. Kalinić, Perišić). Čačić je jednom nadigrao Terima, ali ne smije ponoviti dosadu iz susreta s Portugalom, večeras mora napasti Turke. S Pjacom! Perišić je godinama naš najbolji igrač, a Mandžukić ima kreditnu karticu bez limita…