Rijekin trener, Matjaž Kek, trebao bi, kao što je svojedobno u kraljevskom klubu napravio Vicente del Bosque, razbiti zrcala u svlačionici Rujevice. Previše se igrača, naime, počelo diviti svom izgledu, odnosno interpretaciji nogometne igre na zelenim travnjacima.

Kako inače objasniti da je u Kranjčevićevoj istrčao skup individualaca umjesto – momčadi. Da igra nije bila ni blijeda kopija jesenskih predstava, odnosno nekih proljetnih izvedbi koje su Rijeku dovele na plus osam u odnosu na drugoplasirani Dinamo. U Kranjčevićevoj su Riječani prosuli kantu s tri litre mlijeka. Vratili se na plus 5! Na kraju su, naime, uspjeli izgubiti utakmicu koju jednostavno nisu znali dobiti.

Nije problem što su igrači Lokomotive »skakali na glavu«, jer ipak je riječ o »maksimirskim restlovima«, niti što je njihov trener, Mario Tokić, inače »posvojeno riječko dijete« iz Dervente, izabrao catenaccio kao taktiku »prijevare« (iznenađanja), već je ishod skrojila neprepoznatljiva Rijeka.

Bila je to bez konkurencije najgora utakmica HNK Rijeka otkako je trener Matjaž Kek. U 204 utakmica. Gora od one Kup predstave u Koprivnici (0:3), smiješnija od one europske predstave (0:4) u Guimaraesu, u Portugalu. Ne znam je li Kek dan kasnije imao probavnih problema, ali sigurno ga još uvijek boli glava. Njegovi su igrači bili španjolske sopranistice na izboru za miss svijeta…

Rijeka je pala bez ispaljena metka. U sudačkom je vremenu ostala i bez onog jednog boda, izgubila je nevinost (prvi poraz!)… Jednom se to mora dogoditi svakoj sretnoj ženi. Jednim bi bodom sami sebi zamazali oči, ovako su iz Kranjčevićeve otišli goli poput crva. Franko Andrijašević je tragičar susreta. U tajnoj vezi sa sucem Križarićem.

U Vinkovcima mu je poništio regularan pogodak, a sada ga je uhvatio s rukama u pekmezu, guranju Iranca Ali Karimija. Raspravljati o tome je li trebalo »svirati« je kao secirati žabu…

Žaba će umrijeti, korist nikakva. Definitivno je problem mentalni i kod inače sjajnog Andrijaševića. Skrivio je penal, dobio treći žuti, protiv Hajduka u subotu bit će – navijač.

»Igrali smo kao gluhe svinje«, rekao je prije 20 godina (trener je bio Branko Ivanković), Mladen Mladenović – Rambo, nakon jedne slične utakmice nogometaša Rijeke. Bila su druga vremena.

Kekova šampionska Rijeka druga je priča. Svima je teško shvatiti da momčad koja je jedina u HNL-u mogla stati u rečenicu s europskim nogometom, odigrala utakmicu »plači voljena zemljo«. Ni traga brzini, geometriji, maštovitosti… Tek jedna akcija od tri dodira lopte. Kao da su svi posvađani. Morali bi se ispričati svim navijačima koji su potegnuli do Zagreba.

Možda im je konačno pao teret s leđa… Grubo prizemljenje s oblaka slave, doživjeli su prvi poraz, stanjili prednost na pet bodova, a sada treba početi igrati! Prednost je još uvijek velika, ali u dvije utakmice može se stopiti kao sladoled na afričkom suncu. U četiri dana (subota, srijeda) Riječani igraju s Hajdukom na Rujevici i Slaven Belupom u Koprivnici. Dvjema pobjeda, s novih šest bodova, Rijeka bi u susretu s Cibalijom, prije Maksimira, proslavila naslov prvaka. Sve u 180 minuta.

Je li na »spaljenoj zemlji« Kranjčevićeve Rijeka ispisala naslov? Vjerojatno! Jer, igrači su shvatili da je vrag odnio šalu, da su zaspali na lovorikama, da će sve biti gotovo, kako bi rekao Kek, nakon što se podvuče crta nakon 36. kola!

Rijeka ima pet velikih bodova prednosti. Bogatstvo, ali s riječi mora priječi na djela. Dobiti dvije sljedeće utakmice! Manje trošiti snagu na »analize suđenja i suparnika«, odnosno tko se za koga bori do iznemoglosti, a više – razmišljati o svojoj igri. Rijeka drži sve u svojim rukama. Kranjčevićeva je bila dovoljno opomena svima. Na potezu je Matjaž Kek. Grmjet će i sijevati u svlačionici. U 180 minuta (Hajduk i Slaven) na ruletu je povijest, sadašnjost i budućnosti HNK Rijeka. Četiri godine Kekova rada.

Sramota iz Kranjčevićeve jamac je – uspjehu. Jer, ne može se ponoviti! Lokomotiva je bila nižerazredna ekipa koju je trebala zgaziti poput opuška… Događaju se takve utakmice. Jednom u četiri (Kekove) godine.